Arhiv tekstova

Šestog svibnja navršilo se 18 godina od događaja koji je te 1992. Srijemom i Vojvodinom proširio strah, a desetine tisuća Hrvata natjerao u progon. Taj je događaj kasnije nazvan hrtkovačkim sindromom, a među ostalim i zbog njega u Den Haagu se sudi Vojislavu Šešelju. 

Tog je dana u do tada mirnom srijemskom selu Hrtkovci održan zbor građana, koji je okupio prije svega srpske izbjeglice iz Hrvatske, ali i ostale dovedene prosvjednike, te neke mještane. Protjerivanje građana nesrpske nacionalnosti iz višenacionalne Vojvodine tada je dobilo svoju »službenu« dimenziju. Nazočan je bio i spomenuti samozvani vojvoda, predsjednik Srpske radikalne stranke, koji je na zboru i vatreno govorio. Pročitan je popis 17 mještana hrvatske nacionalnosti, koji su kasnije pod prijetnjama život spašavali iseljavanjem. U tom prvom naletu 20 je hrvatskih obitelji izbačeno iz kuća, a kasnije su otišli i mnogi drugi. Većina, zapravo. 

Nakon zbora mještanima Hrtkovaca prijetilo se telefonom, najčešće riječima: »Ustašo seli se ili biraj dijete koje ti je draže!«. Mještani starosjedioci pronalazili bi zaklanog psa s porukom: »Seli se, što čekaš?«, nož zaboden u vrata sa sličnom porukom, inscenirane su tuče mladića koji su došli i onih koji su rođeni u Hrtkovcima... Strah se širio i nimalo nije bio iracionalan. 

Hrtkovčani su se selili, najčešće u Hrvatsku preko Mađarske, ostavljali svoje susjede, prijatelje i grobove, a kuće na neviđeno mijenjali za druge u Hrvatskoj. Među prvima su se iselili najugledniji građani: liječnici, učitelji, profesori. Hrtkovčanin Mijat Štefanac pronađen je mrtav u polju između Hrtkovaca i Nikinaca. Maltretiran je župnik Nikola Kraljević. Progon mještana nesrpske nacionalnosti dobivao je na zamahu. 

Mjesna vlast u Hrtkovcima na čelu s Ostojom Sibinčićem promijenila je naziv sela u Srbislavce, a on je s istomišljenikom Trivom Ivkovićem zamijenio ploču na ulasku u selo. Tu je ploču policija sutradan uklonila, kako bi se legalna vlast distancirala od počinitelja. Ali to je bilo sve što je legalna vlast tada uradila. 

Hrtkovci će u povijesti ostati zabilježeni kao simbol protjerivanja Hrvata iz Srijema, neki kažu nezasluženo. Jer, osim iz Hrtkovaca, Hrvati su protjerivani i iz drugih srijemskih, ali i bačkih mjesta. U nekima ih više gotovo uopće nema. Hrtkovački su zlosretni put prošli i mnogi stanovnici Beške, Sota, Gibarca, Šida, Golubinaca, Slankamena, Rume, Zemuna, Srijemske Mitrovice, Srijemskih Karlovaca, Kukujevaca, Martinaca, Vašice, Morovića, Nikinaca, Platičeva, Sonte... Stradanja Hrvata u Srijemu najbolje je opisao i dokumentirao Marko Kljajić u knjizi »Kako je umirao moj narod«, čije je prvo izdanje odmah razgrabljeno. Demografska struktura Srijema zauvijek je silom izmijenjena, a još i desetak i više godina nakon hrtkovačkog događaja čitav je Srijem bio snažno političko uporište najradikalnijih srpskih stranaka. 

Suđenje Šešelju ne ide kako valja, demokratski svijet nije naviknuo na balkanske pravne marifetluke, pa se i danas, 7 godina nakon njegova odlaska u Haag, nalazimo daleko od pravedne presude za događaje koje zapravo nikada nitko ne bi smio zaboraviti. Šešelj je tijekom unakrsnog ispitivanja jednog svjedoka početkom ove godine pred Haškim sudom potvrdio da se 1992. zalagao za protjerivanje Hrvata iz Srbije, tvrdeći, međutim, da je kao uvjet za to navodio dolazak na vlast Srpske radikalne stranke. Priznao je kako je u travnju 1992. u Skupštini Srbije zagovarao retorziju, odnosno odmazdu nad Hrvatima u Srbiji za protjerivanje Srba iz Hrvatske, ali je tvrdio kako retorziju dopušta međunarodno pravo. Jedna od njegovih rečenica, izgovorena na zboru u Hrtkovcima, glasila je: »Bit će dovoljno autobusa, odvest ćemo ih (Hrvate) do granica srpske zemlje, odatle nek idu pješice, ako prije ne odu sami.« Šešelj je još uvijek u Scheweningenu, ali domaći mediji naveliko špekuliraju da se »Voja (uskoro) vraća kući«.

Od Hrvata ispražnjeni Hrtkovci, kao i druga srijemska i dijelom bačka mjesta, sada žive neki svoj drugi, novi život, s novim stanovnicima, a iseljeni srijemski Hrvati polako su se uklopili u nove sredine, jer život ide dalje. Kao i puno puta ranije, i ovoga puta sjećanje na hrtkovački događaj ne zauzima previše prostora u srbijanskim medijima. Tek poneko priopćenje preslab je doprinos nastojanjima da se tragika 90-ih u Srijemu rasvijetli do kraja. 

Z. Perušić