Arhiv tekstova

Privatna tiskara »Sito Grafika« obitelji Kolar iz Sombora postoji od 1981. godine. Njome je isprva upravljao Stjepan Kolar, a 1996. je preuzima njegov sin Arpad Kolar. S Arpadom smo razgovarali o njihovom malom poduzeću i problemima koji su neizbježni i koji ga, uostalom kao i druge »male« poduzetnike i obrtnike, prate u stopu. Nekada se od njihova rada moglo živjeti puno lakše i puno bolje nego li se to može danas, a i opseg posla je bio veći. Vremenom, posao je stagnirao, pa čak i opao.

 

Dio zarade odlazi 

u vjetar

 

»U ono vrijeme davanja su bila mnogo manja i za porez i za socijalno, a opseg posla je bio veći«, započinje priču Arpad. »Nije sramota reći, momentalno je tvrtka blokirana i to nije nikakva tajna. Imam dužnike još od prije dvije godine koji mi duguju novac za tiskanje kalendara. Veliki su to problemi, ali ipak se nešto pokrenulo i nadam se da ću za koji mjesec krenuti s normalnim radom. Kada pogledam u globalu, čini mi se da stalno stojimo u mjestu. A ako pogledamo malo retrospektivno, onda nisi ni tu ni tamo. Faktički radiš, a kao da ne radiš.«

Problemi izgleda niču kao gljive poslije kiše. Obveze prema državi, nemogućnost naplate sitnih računa mušterijama i mnoge druge nedaće svakidašnjica je vlasnika ove male tiskare.

»Veliki je problem nemogućnost naplate nekih jako sitnih računa. Ako je račun od 800 do 2 i 3 tisuće dinara, ovisiš o dobroj volji naručitelja. Ne možeš ga ni tužiti privrednom sudu, jer je to mala suma novca pa te više koštaju njihovi troškovi, nego što ta suma vrijedi. I ako se dobije parnica, opet je pitanje kada će se novac isplatiti. Nažalost, moram konstatirati jednu surovu činjenicu da 6 do 15 tisuća dinara ponekad ode ‚u vjetar‘. To su neke sume koje se ne mogu naplatiti, a ako se to pomnoži s 10 godina u nazad, priznat ćete da je to jedna lijepa količina novca. To su stalni problemi koji se nagomilavaju i nagomilavaju.«

 

Opća dubioza

 

Arpad Kolar u svojoj tiskari radi sito tisak, a zbog širenja ponude dopunjava se s kolegom u nekoj vrsti kooperacije. Ali problem je što u posljednje vrijeme ima jako puno tiskara, a neke stvari se mogu odraditi vrlo jednostavno – uz pomoć računala, kojeg danas svatko ima. Borba za opstanak je odavno počela, a tko opstaje? Arpad Kolar odgovara:

»Generalno, stanje je katostrofalno. Moje je osobno mišljenje da opstaju samo oni koji imaju neki fond, novac, neku ušteđevinu kojom mogu pokrpati ‚rupe.‘ Sitniji poduzetnici jako teško opstaju i apsolutno je isto od branše do branše. Uvijek postoji najgora situacija, uvijek netko nekom duguje, a to dugovanje dovodi do jedne svojevrsne dubioze. Tako je kod poljoprivrednika, vlasnika butika i drugih. Reći ću jedan primjer. Samo u prošloj godini, oko 20 mojih mušterija zatvorilo je firme. Znači, više im ne radim, ne zato što sam nekvalitetan, već zato što je prestao s radom njihov privatni biznis. Jednostavno im se nije isplatilo, mada je interesantna teorija Uprave prihoda koji kažu: ‚koliko ljudi zatvori, toliko ih i otvori‘.

To možda i jest tako, ali gube se mušterije, jer oni koji otvore, ne znače da će doći kod mene. Doduše, imam novih mušterija, ali više ih izgubim nego što ih dobijem, dok su cijene u posljednje tri godine iste. Cijene ne smijem ni povećavati da ne bih odbio neku eventualno potencijalnu mušteriju. Međutim, cijene meni potrebnog materijala idu gore. One su vezane za euro, a sve boje su uvozne. I sav papir je uvozni, jer trenutno u Srbiji nemamo tvornicu papira.«

 

Grijeh je sputavati ljude

 

Malo je optimizma u priči Arpada Kolara, mada on jest optimist i trudi se to i ostati, ali ono što ga svakodnevno okružuje baš i ne ulijeva optimističnu nadu. Svjetlo na kraju mračnog tunela neizvjesnosti se izgleda još ne nazire, a globalno, za rješenje velikih problema ekonomije u našoj državi, prema njegovim riječima, bit će potrebna još najmanje desetljeće.

»Trudim se u svemu ovome biti pozitivna osoba, pokušavam vjerovati u bolje sutra i biti optimist, ali baš i nema velikog razloga za optimizam. Bit će dobro ako ekonomija stane na svoje noge, ali nažalost, mislim da se to neće dogoditi u narednih deset godina. U Somboru su, primjerice, prestale s radom sve velike i vodeće firme. Ja radim za sebe, ali drugi privatnici zapošljavaju ljude. Zatvaranjem tvrtki ti će se ljudi jednostavno naći na ulici. Zato im je možda bolje pomoći s nekim povoljnim kreditima, ali i to je jedan zatvoreni krug. Ako uzmeš minimalac, ne možeš dobiti kredit jer sebi isplaćuješ minimalnu plaću, a samim tim, bez kredita, bez ičega, faktički si osuđen na propast, ili na neku stagnaciju. Država bi trebala stati iza svakog čovjeka koji pokaže makar neku elementarnu volju za radom. Grehota je ljude sputavati, ne dati im da rade. To je možda malo gruba riječ, ali u suštini je tako. Ima puno pametnih i vrijednih ljudi koji jednostavno ne mogu doći do izražaja, ili ne mogu sakupiti  minimalnu količinu novca da bi krenuli s nekim poslom. Oni su, na žalost, osuđeni da uvijek budi marginalci. Figurativno rečeno, ne mogu isplivati i pokazati svoje. To je jako žalosno u jednom životu. Život jednostavno prođe, a sve šanse padaju u vodu. Česta je priča da ljudi ne žele raditi ili da su apatični, ali ja ne mislim da je to baš tako«, zaključuje Arpad Kolar.

 

Zlatko Gorjanac