Arhiv tekstova

Prošloga je tjedna u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici održan znanstveni kolokvij »Jakov Markijski u srednjovjekovnoj Ugarskoj« na kojemu je o spomenutoj temi govorio magistar povijesti Dominik Deman. Predavanje čini izvadak iz njegove magistarske teze pod nazivom »Jakov Markijski«, koju je početkom ove godine obranio na Odsjeku za povijest (smjer Opća povijest srednjeg vijeka) Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.

 

HR: Otkud interes za povijest Katoličke crkve i kršćanstva na ovim prostorima?

 

Interes za povijest Katoličke crkve i kršćanstva na ovim prostorima javila se kod mene još u osnovnoj školi, kako na satima povijesti, tako i na župnom vjeronauku. On se povećavao i produbljivao tijekom srednjoškolske naobrazbe, a napose redovitim pohađanjima biblijskih večeri, koje je godinama držao utorkom navečer fra dr. Tadej Vojnović u Novom Sadu. Sustavnije sam se počeo baviti ovim pitanjima ipak kao student Teološko-katehetskog instituta i kao student povijesti na Filozofskom fakultetu na Novosadskom sveučilištu.

.

HR: U magistarskom se radu bavite djelovanjem franjevca Jakova Markijskog (1393.-1476.). Koji je značaj njegova djelovanja u južnoj Ugarskoj, posebice u dijelovima današnje Vojvodine – Bačkoj i Srijemu (Bač, Srijemska Kamenica...)?

 

Značaj djelovanja Jakova Markijskog na prostorima južne Ugarske, odnosno današnje Vojvodine, u prvoj polovici XV. stoljeća može se sagledati kroz njegovu pastoralnu, misionarsku, propovjedničku i inkvizitorsku djelatnost. Pravovjerni katolički puk je utvrđivao u vjeri vatrenim propovijedima, dijeleći i svete sakramente, a krivovjerce (prije svega ondašnje husite) je razuvjeravao u njihovim zabludama, pozivao ih na povratak u krilo Katoličke crkve, a mnoge je i progonio, ako bi ustrajali u svojim zabludama.

 

HR: Povijesno gledano, koliko je utjecaj Katoličke crkve i njezinih redova u južnoj Ugarskoj značajan za opstojnost Hrvata na tom prostoru, posebice na području današnje Vojvodine?

 

Taj utjecaj je sigurno vrlo veliki. Još od srednjega vijeka Hrvati žive na području Srijema, u Srijemskoj i Vukovarskoj županiji u okvirima Srijemske, Kaločko-bačke i Pečujske dijeceze, zajedno s Mađarima, Srbima, Bugarima i Grcima. Na području Bačke, Podunavlja, značajnije prisustvo Hrvata se opaža tijekom novog vijeka u vrijeme osmanlijske vladavine i nakon nje, tijekom brojnih migracija, najčešće iz Bosne i Hercegovine. Crkva je svojim djelovanjem, preko dijecezanskog klera, a napose djelatnošću franjevaca i kasnije isusovaca, očuvala vjeru u hrvatskom narodu, ali i nacionalnu svijest, spoznaju o vlastitom podrijetlu i povijesti i time sprečila odnarođavanje u većoj mjeri.

 

HR: Objavili ste više radova o značajnim Hrvatima (Josip Jelačić, Ilija Okrugić, Franjo Štefanović). Koliko se povijesnih izvora o ovim ličnostima može naći u ovdašnjim arhivskim ustanovama?

 

O ovim znamenitim Hrvatima, napose važnim i s gledišta lokalne povijesti, pisao sam povijesne radove prigodom održavanja tematskih večeri njima u čast u okviru svog djelovanja u Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu »Jelačić« u Petrovaradinu. To nisu strogo znanstveni radovi u smislu korištenja historijske metodologije, već su bili namijenjeni široj publici, pa sam manje koristio arhivsku građu. Koliko mi je poznato, ona se donekle može naći u lokalnim kulturnim institucijama, na primjer u knjižnici Matice srpske, Rukopisnom odjelu, čitaonici rariteta, gdje sam konkretno pronašao jedno Okrugićevo djelo. Vjerojatno da bi se nešto dalo naći u Muzeju i Arhivu u Novom Sadu. Ipak, za ove Hrvate-Srijemce značajne su kolekcije djela, članaka, rukopisa pojedinih privatnih lica, napose profesora Đure Rajkovića, koji mi je prilikom pisanja tih radova dosta materijala posudio.

 

HR: Prema vašem mišljenju, je li mjesna povijest vojvođanskih Hrvata dovoljno istražena? U tom smislu, tko bi po vašem mišljenju trebao raditi na boljem istraživanju tog područja, možda čak i u suradnji s Katedrom za povijest Filozofskog fakulteta u Novom Sadu?

 

Povijest vojvođanskih Hrvata nije dovoljno istražena, ali ima puno manjih radova o pojedinim segmentima te povijesti. Nedostaju monografije, pojedine povijesne sinteze koje bi nastale na sustavnom proučavanju prije svega povijesnih vrela. Poviješću vojvođanskih Hrvata bavili su se i bave se mnogi kulturni djelatnici, profesionalni povjesničari ili amateri, svećenici, glazbenici s ovih područja, i drugi znanstvenici, od Ilije Okrugića, Matije Evetovića, do prečasnog Marka Kljajića, Josipa Temunovića, Ante Sekulića, Maria Bare...

Na boljem istraživanju ovog područja bi trebali raditi prije svega Hrvati podrijetlom s ovih prostora, bilo da žive ovdje, bilo u inozemstvu, prvenstveno povjesničari, ali i drugi kulturni djelatnici, etnolozi, glazbenici, kroatisti. Mislim da je suradnja s Katedrom za povijest na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu dobra ideja, a ako bi u dogledno vrijeme na spomenutom fakultetu bio otvoren studij kroatistike, on bi također pridonio i povijesnom istraživanju Hrvata u Vojvodini.

 

HR: Budući da se bavite znanošću, kako ocjenjujete dosadašnji angažman Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na tom području?

 

Osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata je prava stvar za Hrvate s ovoga podneblja. Svojim dosadašnjim radom Zavod opravdava svrhu svoga postojanja. Nastoji sustavno i profesionalno djelovati i na znanstvenom i na kulturno-umjetničkom polju. Organizira često znanstvene kolokvije, pokrenuo je donekle i izdavačku djelatnost, ostvaruje široku i dobru suradnju s mnogim institucijama i ličnostima, prati događaje i zbivanja  na znanstveno-kulturnom području od značaja za hrvatsku zajednicu na ovim prostorima. S obzirom da postoji tek nešto više od godinu dana, mislim da će i ubuduće njegov angažman biti još bolji i plodonosniji. Sa Zavodom konkretno surađujem na projektu analize sadržaja koji se tiču Hrvata u udžbenicima povijesti namijenjenim učenicima trogodišnjih strukovnih škola u Republici Srbiji. 

HR: Voditelj ste sekcije za povijesna istraživanja pri Hrvatskom akademskom društvu iz Subotice. Radite li na nekom istraživanju u okviru udruge? Kakvi su planovi rada te sekcije?

 

Trenutačno ne radim ni na jednom istraživanju u okviru ove udruge, odnosno HAD-a. Ovaj dio angažmana sam malo zanemario, ali imam dosta dobru suradnju sa Zavodom s kojim sam u čestim kontaktima. Neko moje buduće angažiranje ili istraživanje u okviru HAD-a moglo bi biti u svezi s Leksikonom podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca.

 

HR: Iako danas živite i radite u Subotici, podrijetlom ste iz Petrovaradina. Što biste nam mogli reći o aktualnoj poziciji, životu i aktivnostima hrvatske zajednice u tom mjestu?

 

Hrvatska zajednica u Petrovaradinu u posljednja dva desetljeća nije brojna, na što su najviše utjecali poznati nemili događaji na prostorima bivše zajedničke države koncem prošlog stoljeća. Ipak, čini se kako je ovo prvo desetljeće novog milenija i ujedno XXI. stoljeća donijelo dosta toga novoga, pozitivnoga i obećavajućega za Hrvate u Petrovaradinu. Prije svega, tome je pridonijelo ponovno pokretanje, odnosno obnova rada HKPD-a »Jelačić«, koje okuplja mnoge Petrovaradince raznih generacija, makar prigodom nekih manifestacija, susreta, glazbeno-folklornih nastupa, druženja. Osim toga, smatram da je Katolička crkva u Petrovaradinu i postojanje triju župa: sv. Jurja, Uzvišenja svetog križa, sv. Roka i Gospinog svetišta Tekija i dalje glavni kohezijski čimbenik hrvatske zajednice i njene opstojnosti u ovom mjestu. Svakako, tome pridonosi višegodišnja prisutnost srijemskog biskupa preuzvišenog  Đure Gašparovića u Petrovaradinu, obilježavanje crkvenih godova i zavjetnih dana, hodočašća na Tekije, održavanje već tradicionalnih božićnih, odnosno bogojavljenskih koncerata, održavanje veze s matičnom domovinom i sličnim udrugama u Hrvatskoj, djeca Petrovaradinaca koja studiranju u Republici Hrvatskoj, odlazak mladih na lokalne ili nacionalne susrete...

 

HR: Predavali ste u hrvatskim odjelima u Subotici, a također bili i razredni starješina odjelu u subotičkoj gimnaziji. Kakva su vaša iskustva glede toga?

 

Točno je da sam predavao jedno kraće vrijeme, školske 2007./2008. godine (prvo polugodište) u hrvatskim odjelima, kako u Gimnaziji »Svetozar Marković«, tako i u Osnovnoj školi »Matko Vuković«. Moja iskustva glede toga su veoma pozitivna iz više razloga. Kako zbog rada s djecom koja žele ostvariti svoje pravo na obrazovanje na svojem materinjem jeziku, tako i zbog novih iskustava i saznanja u radu u prosvjeti kao razrednika, kao i  tješnjom povezanošću s eminentnim ljudima iz hrvatske zajednice na ovim i širim prostorima, koju sam ovim poslom ostvario.