Arhiv tekstova

Markan Lopar iz Sombora, apsolvent je Fakulteta elektronike i računarstva u Zagrebu. Diplomski rad je nakon puno rada i istraživanja spreman, a sada s nestrpljenjem čeka njegovu obranu i dakako diplomu. Nakon toga želi pronaći posao, za sada u Hrvatskoj, najvjerojatnije u Zagrebu, gradu u kojem je studirao i usput radio. 

Put do završne točke Markanova studija nije bio lak. Isprva je želio biti  svećenik, ali nakon dugog razmšljanja, shvatio je kako to ipak nije poziv za njega. Uvijek je bio odličan učenik, a osobito su ga privlačile prirodne znanosti iz kojih je išao na razna natjecanja i bez problema osvajao nagrade. U Zagrebu je započeo studij teologije, ali ljubav prema prirodnim znanostima bila je sve jača, te je shvatio da je ustvari to njegov poziv.

 

Samofinanciranje

 

»U Zagreb sam došao sa željom postati svećenikom«, priča Markan Lopar. »Završio sam, kao sjemeništarac, klasičnu gimnaziju ‚Paulinum‘ u Subotici, a potom nastavio izobrazbu u Zagrebu, premda me je biskup poslao na Filozofsko teološki fakultet Družbe Isusove na Jordanovcu. Tamo sam bio dvije godine na studiju filozofije, a onda otišao u vojsku. Kada sam trebao započeti studij teologije, koji je odvojen od filozofije i traje četiri godine, lagano sam shvatio da to nije za mene. Prvo, nisam osjećao poziv, a drugo, nije me privlačio takav tip učenja. U osnovnoj školi sam išao na natjecanja iz matematike, fizike, odnosno iz prirodnih znanosti i to mi je dobro išlo. Prema humanističkim znanostima više nisam imao neke afinitete i na početku studija teologije vratila mi se ljubav prema prirodnim znanostima. Napustio sam teologiju i razmišljao koji bi mi fakultet mogao odgovarati. Od strojarstva, prirodoslovno-matematičkog, arhitekture i sličnih studija odabrao sam FER (Fakultet elektronike i računarstva), jer sam pokazivao i afinitet prema kompjutorima i računarstvu.«

Nastavak školovanja nije bio lak, roditelji su pomagali koliko su mogli, ali troškovi života u Zagrebu su toliko veliki, da Markana roditelji jednostavno nisu mogli u potpunosti izdržavati.

»Shvatio sam, kada sam izišao iz Bogoslovije, da ću morati sam doprinijeti svome financiranju. Ispočetka sam računao na pomoć roditelja, ali sam shvatio kako me oni neće moći izdržavati premda su u Zagrebu veći troškovi života. Morao sam nešto raditi. Stekao sam studentska prava i preko studentskih servisa tražio i radio razne poslove. Neki su bili bolje plaćeni, a neki ne, ali sam većim dijelom uspio sam sebe izdržavati. Najduže sam radio u jednoj tvrtki koja se bavi namještanjem sajamskih štandova, a kasnije sam prešao u ‚Končar‘, gdje sam radio uglavnom na emajliranju bojlera. To su sve bili fizički poslovi, ali i na to se čovjek brzo navikne. Ispočetka je teško, ali poslije ide. Najveći problem je bilo uskladiti vrijeme posla i vrijeme predavanja i obveza na fakultetu. Na sreću, nailazio sam na razumne ljude s kojima sam se mogao dogovoriti. Radio sam kada nisam imao obveze na fakultetu. Za nekoliko godina studiranja imao sam sreće, što nije zanemariv faktor.«

Markan Lopar za vrijeme studija nije živio u studentskim domovima, već privatno na stanu, isprva s cimerima, a kasnije sam, što mu je dobro došlo radi učenja. Imao je studentsku iskaznicu s kojom je ostvario pravo na prehranu, što je bila još jedna olakšavajuća okolnost.

»Živim privatno na stanu«, kaže Markan, te dodaje: »Što se tiče doma, da budem iskren, nisam ni išao na natječaje. Dobro mi je došla ta komotnost da ne moram dijeliti sobu ni s kim. Ta komotnost je dobra za prirodu mog studiranja, jer potrebna mi je tišina premda sam često udubljen u računalo, u neko programiranje. To mi je dobro i radi posla. Ako do kasno radim i ustajem rano, treba mi je vremena da se naspavam i odmorim. To bi s obzirom na život i aktivnosti studenata u studentskim domovima bilo malo teže postići.«

 

Nakon diplomskog – posao u struci

 

Markan skromno kaže kako je jednom tražio pomoć od Ministarstva vanjskih poslova koje je davalo stipendije za iseljenike, ali zaposlivši se, odustao je od bilo kakve pomoći, sebe i svoj studij je do kraja financirao svojim radom.

»Nije da nisam htio pomoć, svaka bi mi pomoć dobro došla, ali kada sam počeo raditi i studirati, jednostavno, nametnule su se obveze, pa se baš i nisam mogao puno baviti drugim stvarima. Mogao sam pristojno zaraditi, tako da sam se samofinancirao. Znao sam da su sredstva koja se dobiju od Ministarstva vanjskih poslova ograničena, pa sam želio da ih dobije netko kome je to potrebnije.«

U sedmom mjesecu, Markan Lopar bi trebao diplomirati.  Diplomski rad je iz područja raspoznavanja uzoraka obrade slike, identifikacije i slično. Nakon diplomiranja treba pronaći posao. Markan se ne boji budućnosti, mišljenja je da će posao dobiti bez problema. Za početak bi ga potražio u Hrvatskoj, a po svemu sudeći, neće se vratiti nazad u Sombor, odnosno u svoju zemlju.

»Kriza je uzela maha i čovjek ne može steći realnu sliku kako je gdje. Gdje god da si, govori se da nije dobro. Ali što se tiče Zagreba, sredine u kojoj boravim, tamo je uglavnom dobro. Većina ljudi dolazi u Zagreb i lakše se može dobiti posao. Dokaz tome je i da sam ja kao student mogao bez problema dobiti posao. U ostalim dijelovima Hrvatske ljudi se uglavnom snalaze i situacija baš i nije sjajna. Nakon diplomskog, potražit ću posao u struci. Kada sam upisao ovaj fakultet, bio sam vođen spoznajom i mišlju da ljudi u vrlo kratkom roku pronalaze posao i tu ne bi trebalo biti nekih većih problema. Navikao sam se u Hrvatskoj i tu želim tražiti posao, a ako se ukaže prilika, možda bih otišao i dalje na neko usavršavanje. Nitko ne može reći gdje će ga život odnijeti. Ne samo u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europi, manje-više nedostaje stručnjaka za računarstvo i informacijske tehnologije, tako da većina u ovoj struci može pronaći kvalitetan i dobro plaćen posao sa dobrim okruženjem, upravo zbog nedostatka kadra.«

Zlatko Gorjanac