Arhiv tekstova

Iako ima 43 godine, hrvatski kantautor i pjevač pop glazbe Boris Novković prisutan je na sceni već skoro četvrt stoljeća. No, to i ne čudi budući da je rođen u glazbenoj obitelji – pokojni otac Đorđe bio je jedan od najvećih autora hrvatske zabavne glazbe, a majka Ozana radila je kao profesorica glazbe. Svoju prvu gitaru dobio je s 13 godina, a glazbenu karijeru započeo je 1986. godine albumom »Kuda idu izgubljene djevojke (Tamara)«. Svoj za sada posljednji, inače trinaesti po redu, studijski album »Zapisan u tebi« objavio je prije dvije godine.

Dobitnik je brojnih nagrada: najveće hrvatsko diskografsko priznanje »Zlatnu pticu« primio je 1999. godine, a 2002. Croatia Records mu je dodijelila priznanje »Kristalna gitara« kao najtiražnijem kantautoru s preko 500 tisuća prodanih nosača zvuka u razdoblju od 1986. do 2002. godine. Osvojio je i brojne festivalske nagrade, od kojih je svakako najznačajnija pobjeda na Dori 2005. s pjesmom »Vukovi umiru sami«, koja mu je donijela nastup na Eurosongu.

 

Bavite se glazbom od rane mladosti, a karijera vam traje već 24 godine. Jeste li ikada pomišljali baviti se nekim drugim poslom?

Bilo je takvih ideja, to je normalna ljudska stvar. Ponekad se želiš maknuti iz show-biznisa, otići gajiti ovce na Novom Zelandu. Odrastao sam u klasičnoj glazbenoj obitelji – majka je bila profesorica glazbe, a otac je pisao za mnoge poznate pjevače koji su nam dolazili u kuću. Tako da sam ujedno vidio i mnoge uspješne i neuspješne karijere, tragikomične sudbine… Moram priznati da je to stvaralo i nekakav otpor prema karijeri u glazbi. No, ipak ljubav prema glazbi je bila velika, posebice je kreativni moment pisanja pjesama tinjao u meni i na kraju preovladao. 

 

Kako vam se čini današnja glazbena pop-scena?

Mislim da je scena najtanja upravo u mainstream pop-rock glazbi. Doduše, on i jest proizvod prošlog stoljeća, nekog drugog vremena. Mislim da je danas puno instant bendova, da je sve puno pomodarstva. Glazbenici danas manje sanjaju snove, što znači da prvo imaju na pameti slavu i novac, a tek onda glazbu. U mojoj generaciji je bilo obratno, glazba je bila cilj, a tek onda slava i novac. To su bitne razlike, koje su posljedica vjerojatno i ovog brzog života, gdje se glazbenici na sceni pojavljuju, ali i nestaju munjevitom brzinom. 

 

Kako komentirate popularnost turbo-folk glazbe među mladima u Hrvatskoj?

To je čudan fenomen. Meni se čini da se on javlja kao neka vrsta bunta među mladima, budući da predstavlja neku vrstu »zabranjenog voća«. S tim što je kod nas bio bunt da pokidaš traperice, da se ošišaš čudno, a slušali smo Azru, Prljavo kazalište, Bajagu i instruktore. Vjerujem da će turbo-folk biti kratkog daha i da će se vremenom taj interes za njime smanjiti. 

 

Prošle ste godine dobili sina. Koliko je to utjecalo na vas?

Ne mogu reći da me je promijenilo, ali me je na neki način opustilo, budući da sam dugo odgađao takvu odluku. Sada su mi neke stvari, o kojima sam ranije više brinuo, postale manje važne. 

 

Posljednji studijski album »Zapisan u tebi« objavili ste prije dvije godine. Snimate li nešto novo?

Kod nas kantautora koji smo duže na sceni to malo sporije ide, čovjek vremenom postaje više samokritičan. Imam nekoliko novih pjesama, ali se još nisam zahuktao, radim pomalo kampanjski te mi treba neka energija, da krenem u taj proces stvaranja novoga albuma. 

 

Pišete pjesme i za druge izvođače, a surađivali ste s Tajči, Tonijem Cetinskim, Crvenom jabukom, Severinom… Kako birate suradnike?

Surađivao sam s puno ljudi, no ne bavim se time u smislu da »štancam« pjesme i nekom nudim, već samo ukoliko prepoznam nekakav senzibilitet i dobru priču, da ima povoda za ostvarenje suradnje. 

 

Iza sebe imate trinaest albuma, dobitnik ste skoro svih značajnijih diskografskih nagrada: može se reći da ste se prilično ostvarili u poslu kojim se bavite. Imate li još nekih neostvarenih glazbenih želja?

Kada sam počeo pisati pjesme, one su bile prvo na engleskom, ali su mi onda kolege rekle da živim u zemlji s 22 milijuna ljudi i da im se trebam obraćati na jeziku koji razumiju. Dakle, kad sam bio mlađi bilo je ideja o inozemnoj karijeri. Čak sam 1989. bio kod jednog poznatog producenta u Londonu koji je radio s Wet Wet Wet, koji mi je rekao da onda trebam ostaviti sve ovdje, a ja nisam bio spreman na to i išao sam na sigurno. Također, u to doba je ovdje bilo dobro, tad još nije bilo rata. Mislim da je današnjim klincima lakše ako rade na engleskom, jer on dolazi u prvi plan, Europa se povezuje. S druge strane, i konkurencija je danas zasigurno veća. 

 

S kojim biste poznatim izvođačem voljeli podijeliti binu?

Nastupao sam s Tinom Turner pred 50.000 ljudi u Zagrebu. No, moj najveći idol je Paul McCartney, još od vremena Beatlesa. U posljednjih pet godina bio sam na njegovih 7-8 koncerata, time punim baterije. 

D. B. P.