Arhiv tekstova

Prvi svibnja više nije ono što je nekada bio. Umjesto relaksiranog provoda u prirodi, radno sposobni stanovnici Srbije zabrinuto su zagledani u budućnost. Hoće li biti posla, hoće li biti plaća, hoće li se moći preživjeti? Život dostojan čovjeka ostavljen je za neka druga vremena, danas se po glavi mota samo ono najosnovnije: opstati.

Sumornu sliku radničkog nezadovoljstva upotpunjuju i riječi predsjednika Gradskog vijeća Samostalnog sindikata Subotice Milana Popovića, koji u intervjuu za HR razloge za sadašnje teško stanje u gospodarstvu, pa shodno tome i za loš socijalni status građana, nalazi u pogrešnoj privatizaciji i neefikasnoj državnoj politici.

Kako vidite gospordarsku i socijalnu situaciju u Srbiji danas?

Vidim je kao izuzetno tešku. Govorili smo 2008. da je loše, 2009. da je lošije, a evo 2010. je još gore. Sva se obrazloženja vezuju uz svjetsku ekonomsku krizu, ali mi smo sami sebi najveća kriza. Nemamo državu čije institucije funkcioniraju, nego imamo pojedince i stranke koji državu samo koriste kao pokriće za ono što oni rade. Nemamo nikakvu strategiju razvoja. Predsjednik države Boris Tadić najavljuje da će biti napravljena strategija za vrijeme do 2020. godine, ali to nas neće izvući iz krize. Što da radimo do 2020. godine? Da šutimo, pa tko preživi bit će mu dobro? Narod stalno sluša priče i obećanja, i to ne u posljednjih 5-6 godina, nego unazad 20 godina. 

Zbog takvog ponašanja, a ne zbog loših zakona, zakoni možda nisu ni tako loši, gospodarstvo nam je ovakvo kakvo je. Naše je gospodarstvo podređeno samo osobnim interesima pojedinaca koji nisu sposobni niti voditi poduzeća. Oni ne plaćaju radnike, ne plaćaju doprinose i novac izvlače van iz poduzeća. Na tome se zasniva gospodarstvo. Čast iznimkama, ima i onih koji rade, koji se trude i bore se da opstanu, ali samo se u mali broj poduzeća ulaže. 

U cijeloj je Srbiji tako, ali evo vidite samo Suboticu: Fidelinka, koja je i u vrijeme sankcija dobro poslovala, danas je u blokadi s nekoliko stotina milijuna duga; Medoprodukt, također s nekoliko stotina milijuna; AD Mala Bosna također. Većinu tih računa blokirale su banke radi naplate kredita. Znači banke su dale kredite, kao zalog uknjižene su hipoteke, a sad je pitanje gdje je taj novac. Pa, nije uložen u to poduzeće, nego je taj novac nekud otišao, vjerojatno i izvan države. Moguće je da je tim novcem kupljeno i neko drugo poduzeće, jer jedan broj ljudi kupuje po 20-30 poduzeća. U ovoj se državi više niti ne zna koliko pojedinci kupuju preduzeća. Zapravo, vjerojatno netko i zna. Poznajem stanje u Srbiji, posebice u Vojvodini i Subotici, ali evo, neka kažu – hajmo početi hapsiti, neka to prepuste sindikatu, odmah bismo mogli zatvarati, a dokazni materijal ćemo dostaviti za nekoliko dana. Ovo je smiješno reći, ali je tako.

Koliko bi bilo takvih koji bi mogli odmah biti uhićeni?

U Subotici 50-ak, ali 10 ključnih. Da se pozatvaraju, da im se kaže da donesu pokradeni novac, pa mislim da bi onda već jedanaesti sam donio novac. Ali ne možete kad imate spregu vlasti i tih ljudi. A što to znači? Pa oni koji su u vlasti, u nekim su slučajevima i vlasnici toga kapitala. Sad će netko reći da to nije točno, da ja pričam bezveze, ali hajmo vidjeti je li to istina. Ako smo mi u svijetu ocijenjeni kao zemlja s visokom razinom mita, korupcije, pljačke, onda tko je u pravu? Dalje, kod nas nema konkurencije, niti je ovima o kojima pričam stalo do toga da se razvije konkurencija. Nitko ovdje ozbiljan neće doći i voditi biznis, kad ovdašnji »gospodarstvenik« sve radi na crno. Kako će, pokraj takvog, netko sad doći i raditi pošteno? Taj mora propasti. 

Posljedica svega toga je, čini se, stalan rast broja nezaposlenih. Kako taj problem riješiti?

Posljedica svega ovoga je sadašnje socijalno stanje u zemlji, a to znači veliki broj nezaposlenih, a zatim i veliki broj ljudi koji se vode kao zaposleni a ne dobivaju plaću. Ljudi se više i ne javljaju na burze nezaposlenih, pa su zato stvarne brojke i veće. Sada, recimo, u Subotici ima službeno oko 12-13 tisuća nezaposlenih, a prije četiri godine bilo ih je preko 18 tisuća. Sad se pitam, a gdje se zaposlilo tih 5-6 tisuća radnika? Volio bih da mi netko kaže gdje su se, u kojim tvrtkama ti ljudi zaposlili. Siguran sam da se oni nisu zaposlili i da nisu otvorena nova radna mjesta. Ljudi šute, snalaze se kako znaju. Još uvijek ljudi ovdje imaju nešto zemlje pa osiguravaju ono najosnovnije, neki imaju poneki privatni poslić uz rad, i to sve nekako funkcionira. Međutim, ja sam stalno s građanima, vidim veliko nezadovoljstvo ljudi i to nezadovoljstvo raste svakim danom.

Toga je svjesna i vlast. Zato se sad pokušava nekim dugoročnim planovima, zapravo pričama, do 2020. riješiti socijalni problem. Ako uistinu hoće riješiti probleme, mogu to uraditi u jako kratkom vremenu. Trebaju samo početi zatvarati one koje trebaju zatvarati i vratiti pokradeni novac koji je iznesen van. Godinama se u kupovinu poduzeća ulaže oprani novac od droge, cigareta, oružja i tko zna čega sve. Sad se svi čude otkuda taj novac, a građani to znaju i smiju se. Postoje razne agencije za utvrđivanje podrijetla, pranja novca. Te je agencije formirala država i plaća te ljude, samo im nije dan nalog da rade taj posao. Ne trebaju se baviti samo Darkom Šarićem, nego i onim krupnijim igračima koji su sve to organizirali, koji i sada normalno funkcioniraju i koji su stvarni vlasnici mnogih poduzeća.

Jasno je da su problem nezaposleni i oni koji neredovito primaju plaću. Ali kako, po vašem viđenju, preživljava zaposlenik koji redovito prima plaću, a koja je u prosjeku oko 35 tisuća dinara mjesečno?

Na toj razini plaća, pa još ako u obitelji rade dvoje, možda se može preživjeti, ali na minimumu. Ali, ako radi samo jedna osoba u obitelji, što je sada jako čest slučaj, s tim je iznimno teško preživjeti. Pogledajte samo račune za struju, vodu, telefon, grijanje, to je najmanje 20 tisuća dinara mjesečno. Što onda ostaje? Ostaje 10-15 tisuća dinara da se preživi. Ako čovjek dnevno uzme samo po jednu litru mlijeka i jednu veknu kruha, to je negdje oko 90 dinara, znači mjesečno 2700 dinara. Što je to za četveročlanu obitelj, a ostalo mu je 10-15 tisuća dinara nakon što je platio režiju? Jedan manji dio ljudi ima bolja primanja i može malo bolje živjeti, ali preko 90 posto ljudi teško živi. 

Kako biste najkraće opisali privatizaciju u Srbiji?

Namještena pljačka.

Je li takva privatizacija karakteristična samo za Srbiju, ili je i u drugim zemljama ona provedena na sličan način?

Sve je to slično, negdje malo bolje, negdje malo gore, ali u principu sve je to slično. Negdje su građanima podijeljeni vaučeri pa su dobili besplatne dionice. S tim se krenulo i kod nas, ali s obzirom na mehanizme kojima se to provodi, mislim da od toga ovdje neće biti ništa.  

A ima li primjera zdrave privatizacije? Recimo u Subotici.

Ima. Ne možemo reći da je to 100 posto bila pljačka, ima i iznimaka.

Možete li ih pobrojiti?

Recimo, Mlekara Subotica je privatizirana i za sada je zdravo poduzeće, ljudi dobivaju plaće, organizacija je dobra, uveli su europske standarde poslovanja i ulaže se. Veterinarski zavod također funkcionira. Istina je da je smanjen broj zaposlenih, ali oni koji su ostali dobivaju plaće i poduzeće opstaje. Rotografika je tvrtka u kojoj su standardi poslovanja europski, također su plaće redovite. I Vojput opstaje, iako više nije tako moćan kao nekad i nažalost više ne dobiva velike poslove na tenderima. Imamo i novootvorena poduzeća, poput Lohera, gdje se radi ozbiljan program proizvodnje. 

A koje su ekstremno loše privatizacije u Subotici?

Ako bih počeo nabrajati, nabrajao bih sat vremena. 

Koji su onda trenutačno najveći problemi u gradu?

Evo recimo Slavica Parapharm. Mi iz sindikata tražimo gazdu, jednog od većinskih vlasnika iz konzorcija koji ima 72 posto vlasništva. Tvornica ne radi, radnici nisu dobili plaću 5 mjeseci, a i kad bi htjeli raditi ne mogu jer nemaju čime, blokiran je račun. Slavica Parapharm je danas kao čovjek kojeg puštaju da umre. Sindikat pokušava razgovarati s gazdom, da se nađe neko rješenje. Možda ima zainteresiranih koji bi radili s tom tvrtkom. Možda bi ovi trebali prodati poduzeće, prepustiti ga nekom drugom, ako već sami nemaju rješenja. Ali evo, već mjesecima ne možemo sjesti i razgovarati s gazdama. Problem su mnoge blokade računa zbog velikih dugova, već sam spomenuo AD Malu Bosnu, Medoprodukt, Podrum Palić vjerojatno ide u bankrot.

Ako mjesecima sindikat ne može pronaći vlasnika nekog poduzeća, ako su brojne privatizacije tako loše provedene, ako radnici ne primaju plaću, ako poduzeća propadaju a ne bi morala propasti, ako se podnose kaznene prijave a one ne donose rezultat, gdje je onda zapravo srž problema?

Sudstvo je bilo jedan od ključnih problema. Ne kažem kako nema problema i u zakonskim rješenjima, ali problem je zapravo u sprezi više državnih institucija koje ne funkcioniraju kako treba, čak nisu niti dobro povezane da bi dobro surađivale. 

Dugo se bavite sindikalnim aktivnostima. Kakva je razlika u bavljenju sindikalnim poslovima nekad i sad?

Nekada se 1. svibnja slavilo, ljudi su izlazili u prirodu, opuštali se. Tada se plaća dobivala redovito i to nije bila tema sindikalnih povjerenika. Tadašnje su sindikalne teme bile, recimo, visina kazne za radnika koji je nešto pogrešno uradio, zimnica, uvjeti rada, sportski susreti, ljetovanja. Sindikat se tada time bavio. Danas se u uređenim državama sindikati bave pravima radnika, zaradama, organiziranjem seminara, sportskih susreta, druženja. Nije to socijalistička izmišljotina, to se radi i na Zapadu. A čime se mi danas ovdje bavimo? Pokušavamo rješavati probleme radnika zaposlenih u propalim poduzećima, pokušavamo pronaći način da im se isplati plaća jer im već 5 mjeseci nije isplaćena, pokušavamo pronaći gazdu da mu kažemo kako ćemo mi spasiti poduzeće ako ga već on ne želi spašavati. 

Zvonimir Perušić