Arhiv tekstova
Pripovjedač hrvatske moderne
Dinko Šimunović rodio se u Kninu 1. rujna 1873. godine i kao učiteljski sin djetinjstvo je proveo u obližnjim Koljanima, Kijevu i Vrlici. Tamo je stekao osnovnu naobrazbu, a potom je maturirao na Učiteljskoj školi u Arbanasima kraj Zadra 1892. godine. Iste je godine postao učiteljem u Hrvacama, potom predaje u Dicmu, gdje piše prvu zapaženiju prozu »Mrkodol«, koju će objaviti Zadarski časopis »Lovor« 1905. godine.
Godine 1909., premješten je u Split gdje je nastavnik u Graditeljskoj školi, tegobno uzdržava brojnu obitelj, no istodobno intenzivno književno djeluje. Umirovljen je 1927. godine, a dvije godine poslije, radi školovanja djece, seli se u Zagreb. Umro je 3. kolovoza 1933. godine.
Glavna izdanja djela Dinka Šimunovića su sljedeća: »Mrkodol« 1909., »Tuđinac« 1911., »Gjerdan« 1914., »Mladi dani« 1919., »Mladost« 1921., »Alkar« 1922., »Porodica Vinčić« 1923., »Sa Krke i sa Cetine« 1930., »Izabrane pripovijesti« 1934., »Posmrtne novele« 1936., »Ispod Dinare« 1946., »Izabrana djela« 1996.
Dok je Dinko Šimunović učiteljevao po selima Dalmatinske zagore, u velikim književnim središtima odvijali su se važni događaji. Bez pravog dodira s književnim središtima i suvremenim strujanjima, neshvaćen od većine kritičara, Šimunović je ipak pokazao iznimnu književnu odgovornost i silno pregalaštvo. Svjestan da se nalazi između dvaju temeljno različitih programa, između onih koji potvrđuju tradiciju i onih koji traže nove putove, on nije sudjelovao u vrtlogu njihovih sporova, već se vješto koristio onime što se na objema stranama pokazalo najboljim. »Šimunović je na jednoj strani izložio jednostavan krug tema vezanih za regionalne i folklorne osobitosti cetinskoga kraja, zadržao se na tradicionalnom suprotstavljanju sela i grada, stranog i domaćeg, starog i novog doba, napose na idealizaciji patrijarhalnih životnih oblika. Istodobno je na drugoj strani razradio bogatu ljestvicu psiholoških portreta, pridodao im iznimno dojmljive impresionističke opise krajolika, gotovo nedostižne u cjelokupnoj prozi hrvatske moderne. Spojem tih raznovrsnih elemenata, naslijeđenih tradicijskih tema, te njihove stilski modernističke obradbe, Šimunović se uvrstio među najosobnije hrvatske pripovjedače prvih desetljeća 20. stoljeća«, piše među ostalim o Šimunovićevom djelu književni teoretičar Dunja Detoni Dujmić.
Dok je tradicionalna novela težila jedinstvu društvene i psihološke sadržajnosti lika, Šimunovićev se modernitet pokazao upravo na polju posebna razgraničenja objektivnog i subjektivnog. Šimunović iz svijeta zbiljnog izdvaja jedan njegov dio i fokusira ga iz rakursa bogate junakove unutarnjosti, pa događaj postaje ovisan o njegovim razmišljanjima i sumnjama, a često i teškoćama pri pronalaženju sebe i svog mjesta u svijetu. Na taj način novelistički zaplet dolazi u funkciju lika. »Uzmicanje zapleta pred likom koji se uspio nametnuti, oslikava se na polju sižejne sintakse. U nekim se Šimunovićevim pripovijestima opaža jaka decentralizacija radnje, pa priča, iako ima konvencionalan zaplet i teče ustaljenim tijekom prema kulminaciji i njezinom rješenju, nenadano dobiva parnjaka u usporednoj priči koja koncentrično ulazi u glavnu. U trenutku kad je posumnjao u zbilju, pisac je odbacio ravnocrtnost fabule i pošao u potragu za istinom detalja, dakle za malim istinama u nedostatku jedne velike«, bilježi o Šimunovićevom modernitetu Detoni Dujmić.
U pripovijesti »Mrkodol« nema klasične fabule, jer se pisac ograničio na naoko statičan opis stanja i atmosfere, a kratku je anegdotu neočekivano smjestio u završni prizor, ispunjen snovima. Pripovijest počinje slikovitim opisom ‘izmišljenog’ zabačenog, bezvodnog i pustog cetinskog sela, a temu turobnog mrkodolskog svijeta pisac je pojačao elementima ironije i fantastike. Šimunovićeva »Muljika« modernistička je pripovijest lika i ugođaja. Mlinareva kći Muljika bjegunica je od života s osobinama antijunaka iz proza Šimunovićevih suvremenika Leskovara, Matoša, Gjalskog, Nehajeva. No dok su ti pisci korijene otuđenosti lika vidjeli u nekim kozmopolitskim motivima i nihilističkoj filozofiji suvremenih intelektualaca, Šimunović unutarnju otuđenost lika Muljike vidi kao posljedicu njezinoga građanskog podrijetla koje ne funkcionira u surovoj sredini. Dinko Šimunović najviše je umjetničke energije posvetio kraćem umjetničkom žanru, pripovijestima i novelama. Napisao je sedamdesetak kraćih proza, a za života je objavio tri njihova izbora: »Mrkodol«, »Gjerdan« i »Sa Krke i sa Cetine«. Njegove pripovijesti odlikuje modernistička odsutnost ravnocrtnog pripovijedanja i one su zaokupljene pretežito pojedinačnim sudbinama, a priča se nerijetko oblikuje na temelju simbioze zbiljske građe s magijskim i mitskim.
Mrkodol
(izbor)
Među tim raznolikim zidovima i gomilama imade i zemlje, Bog bi znao, obrađene ili neobrađene. Kad otareš suze, ugledaš među tom zemljom svu silu litica i širokih i uskih grebenastih i plosnatih, i velikih i malih. Ima kamenja za koje znaš da li iz dubine zemlje niče ili je onako na nju položeno. Rekao bi da se sve to jedno drugoga dotiče, ali među njima ima i prhke zemlje o kojoj ne možeš reći kakve je vrsti, kao ni o tim ograđenim prostorčićima, jesu li vrt ili ograda ili njiva, te napokon pomisliš u sebi: vrag bi ga znao kakvo je to mjesto!
