Arhiv tekstova

Od najstarijih vremena ljudska je narav bila bogomdani povod zbijanja šala i ismijavanja, a komedija je rođena u gradovima antičke Grčke iz vrcavih opaski što su ih ponajprije mladi iziricali na račun svakidašnjice svojih starijih sugrađana, izvrgavajući smijehu i podsmijehu, pa i ruglu, njihove slabosti i nedostatke. Popis je oduvijek bio dovoljno dugačak i poticajan; počevši od prostih laži, lakoumnosti i oholosti, preko pustoši neznanja udruženog s golom ambicijom, od licemjerja i zavisti, do ljudske nepostojanosti, sklonosti izdaji, pohlepi i škrtosti – ukratko: svemu što čovjeka pravocrtno vodi u propast, dok usput nasmijava druge. Od svima znanih komediografa, spomenimo samo neke iz Grčke i Rima, odnosno Aristofana i Plauta, iz razdoblja renesanse i kasnije svakako Shakespearea i Molièrea, i razumije se Držića, od kojega je bio dug, ali prepoznatljiv put do Matije Poljakovića. 

Ima onih koji smatraju kako Shakespeareovo spisateljsko umijeće ponajviše dolazi do izražaja upravo u njegovim komedijama, gdje je zaplet ne rijetko vezan uz ljubavne i bračne peripetije. Ipak, možda je još važnija odlika Shakespeareovih komedija – njihov sretan kraj! Međutim, u komedijama Matije Poljakovića, koje su nastajale kao djelo suvremenika što kroz svijet ide širom otvorenih očiju, toga gotovo da i nema! Poljakovićeve komedije nisu ni blizu sretnoga kraja. U njima, u pravilu, izostaje prepoznatljiva katarza koja bi trebala biti satkana od završnih prizora smiješno-dirljiva spajanja onih koji su prije toga razdvojeni srazom ograničene, zavidne i zle okolice. Dapače, kada pred očima gledatelja ili čitatelja njegova komedija već mine, čini se kako je sudbinska nesreća glavnih junaka još i veća no što je bila. Po tome je Poljaković bliži Miroslavu Krleži, Marjanu Matkoviću, Ranku Marinkoviću i iskustvu drugih istaknutih pisaca ovoga podneblja što zasijecaju u mnoga, i ne samo »naša« bolna pitanja, već čovječanstva općenito.

 

Č’a Bono i Bolto 

 

Razumije se, ovo se opažanje ne odnosi na njegove igrokaze iz narodnog života, u kojima je, kao i Marin Držić, privržen dražima pučkoga iskaza, te nam i on donosi na scenu prostonarodni govor, zahvaljujući čemu uz bok našijencima poput Pometa i Dunda Maroja, staju Č’a Bono i Bolto, i cijela još galerija narodskih likova. I njihova se scenska egzistencija, u dobroj mjeri, zasniva na nesporazumima, neočekivanim zapletima i naglim obratima u dramskoj radnji, s nepredvidivim posljedicama, i sve se odvija kroz spletke, podmetanja, trapavosti, prerušavanja, zabune, te ostale komediografske elemente – i tako do srećnoga kraja, koji u pravilu diže publiku na noge i izaziva dug, frenetičan, zaslužen pljesak. Jer, zadaća je ispunjena, publika se uistinu dobro zabavljala, bez teškoća se prepoznajući u dogodovštinama sa scene, a doma odlazi neopterećena suvišnim (i u pravilu nerješivim?) pitanjima. Drukčije rečeno, Matija Poljaković je znao pisati teatarska djela do kojih je stalo publici. I ona se u njima prepoznavala.

Marin Držić bio je mišljenja da njegovim rodnim Dubrovnikom vlada dvadeset ludih nakaza, smiješnih škrtaca i u biti bijednih hulja, i sa svakim je novonastalim djelom s uspjehom širio zbor svojih neprijatelja među vlastelom, bogatašima i trgovcima koji su se – ako ni zbog čega drugog, a ono zbog vlastita lupeštva – s lakoćom prepoznali u njegovim komedijama. I dok je Držić, unatoč svih podmetanja, bio pisac vedre, renesansne glume, dalek od svake pobožne preokupacije, Matija Poljaković je bio pisac tzv. društvene komedije koja ismijava mane cijeloga društva, ili određenih, prepoznatljivih, društvenih grupa. 

 

»Opasni neprijatelj«

 

Bio je iznimno darovit i vješt dramatičar, a manji se dio njegova dramskog opusa s uspjehom održavao na sceni, od početka pedesetih do sedamdesetih godina XX. stoljeća – sve dok vlast nije uzela stvar u svoje ruke! I proglasila ga opasnim neprijateljem. Na neki način, kako to uvijek biva – vlast je bila u pravu! Poljaković je, doista, bio opasan! Pogotovu kada ga se promatra iz motrišta njegovih četrdesetak napisanih dramskih djela, od kojih je petnaest izvedeno ovdje u Subotici na daskama što život znače. Još je opasniji, ako se podsjetimo kako je svakoj novoj praizvedbi, ili premijeri, ili predstavi, a njih je bilo na stotine, nazočno bilo, kada se sve zbroji, više desetina tisuća gledatelja! Drugim riječima, sa svakom odigranom predstavom taj je opasni Matija Poljaković na svoj prgavo-prkosni način – već kakav je po naravi bio – zapravo dokazivao od kolike je važnosti bilo postojanje subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta, kasnije Drame na hrvatskom jeziku Narodnog pozorišta – Népszínház. 

 

Njegovanje materinjeg 

jezika

 

Koliko li je samo mladih i starih gledatelja ondje čulo, slušalo, učilo i njegovalo svoj materinski hrvatski jezik i njegov bunjevački dijalekatni govor! Koliko li je samo predstava odigrano izvan matične subotičke scene – na gostovanjima po vojvođanskim naseljima u domovima kulture i u tzv. salašarskim školama! Pred istinski zahvalnom publikom koja najčešće nije imala ni prilike, a niti mogućnosti ići u kazalište. Pogotovu, svoje kazalište! Zar je onda čudno što je vlast na silu tom kazalištu svako malo mijenjala ime, gurajuću na stranu njegovu hrvatsku atribuciju, mijenjajući sukladno tomu glumački i redateljski sastav, i dakako repertoar! I na kraju će i on – Matija Poljaković – dobiti šut-kartu, budući da je uistinu najopasniji – jer je pisac! I to kućni pisac! Onaj koji piše za poznate gledatelje, na njihovom materinskom hrvatskom jeziku ili njegovom bunjevačkom dijalektu. Onaj koji prema vlastitu priznanju poneke dramske role oblikuje imajući pred očima umijeće i živućih aktera i ljude sa scene (primjerice Klaru Peić, Gezu Kopunovića, Mirka Husku, odnosno Jelku Asić, Gizu Katančić, Katarinu Bačliju, Josipa Bajića). I, zar je onda čudno što ga se proganja, doslovce do samrtne postelje (1973.)!? 

Nakon njegove smrti, krug je do-ista zatvoren! A razdoblje od 1945. do početka sedamdesetih godina trebalo je, pod svaku cijenu, prisilno gurnuti u prisilni zaborav, koji ovdje prisilno traje do naših dana! Zašto? Dokle tako? U ime kojih to, i čijih, valjda ljudskih principa? 

 

Ponovno pred 

čitateljima

 

Dio odgovora može se naći u djelima samoga Matije Poljakovića koje on najčešće označava – komedijama. Uzmimo, primjerice, »Izabrane drame« (2008.) i »Izabrane drame II.« (2010.) u izdanju NIU »Hrvatska riječ«. Prvospomenuta knjiga sadrži pet dramskih tekstova: »Karakteristika«, »Ljudi u vrenju«, »Kao suncokreti«, »Oprostite – umro sam« i »Dokoni ljudi«, a druga, nedavno objavljena, sedam dramskih tekstova - komedija i satira: »Zakuženi«, »Đavo u kući«, »Par žutih cipela«, »Ta naša djeca«, »Ludograd«, »Heroj ili ubojica« i »Tata, ti si bez perspektive«.

U ovim komadima on prikazuje naše podneblje u svijetu zahvaćenom pometnjom nastalom s promjenama po završetku II. svjetskog rata, čiji smisao ljudi niti vide, niti shvaćaju, ali su pod utjecajem mehanizama društvene represije prinuđeni biti dionicima tih procesa koji su im posve tuđi i strani. Budući da se ne mogu oduprijeti tim promjenama, pred njima se uistinu zatvaraju njihova sadašnjica i sutrašnjica te su osuđeni na život s ostacima prošlosti i na dotrajavanje.  Taj svijet u raspadanju koji se odbija suočiti s istinom o sebi obuzet je međusobnim sukobima i obračunima, zatrovan je zluradošću i zlim spletkama, pritisnut je bračnim brodolomima i preljubom, uredskim podmetanjima i mahnitom potrebom međusobnog gaženja, kao uvodu u vrtoglav uspon u karijeri preko grbača i kadavera kako bi se sa što veće visine, u maniri klauna, moglo padati – iz ničega u ništa. 

 

Drama na hrvatskom u Subotici

 

Uistinu, danas već, samo sa žaljenjem, možemo konstatirati kako je veći dio pripadnika ovdašnje hrvatske zajednice Matiju Poljakovića lakše i radije prepoznavao u njegovim komadima inspiriranim šarenilom bunjevačko-hrvatske folklorne samodopadljivosti – čemu su se donekle priklonili i pojedinci iz matične književnosti – zapostavljajući onaj drugi, znatno obimniji, vredniji i za nas danas značajniji dio njegova opusa, koji trajno nudi neusporedivo više. Propuštena je na taj način prilika suočavanja s vlastitošću, pa i s njenim manje lijepim stranama i slabostima, te je tako umnogome smanjen prostor za kazalištem posredovanu kritičku samorecepciju i samorefleksiju, sukladno tomu i  mogućnost da se vlastitom mišlju, o sebi i za sebe, pokuša pokrenuti život u željenom smjeru. 

Razumije se, ovo stanje se može i treba mijenjati, među ostalim i ponovnim pokretanjem subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta. Teatra stvarnoga i djelujućega, s glumcima, redateljima, dramaturzima, kućnim i inim piscima i mnogim drugim još sudionicima bez kojih ova složena i zahtjevna institucija kulture teško može opstati, kako bi ispunila očekivanja Hrvata u Vojvodini. Iz tih razloga, a još više zbog interesa publike za koju bi, i radi koje bi, ovo kazalište trebalo djelovati ponajprije ovdje, ali i drugdje, na gostovanjima – nadležna bi tijela HNV-a, uz suradnju s institucijama kulture i kompetentnim pojedincima iz hrvatske zajednice u Vojvodini i izvan nje, trebala čim prije utvrditi što su naši realni interesi u domeni scenske, pa tako i kazališne umjetnosti. Nakon čega slijedi dug i mučan put do kazališne igre, od koje toliko toga zna započeti.