Arhiv tekstova

Sutra je 1. svibnja. Poznat kao »praznik rada«. Papa Ivan XXIII. prepoznao je u tom danu najvećeg »radnika svijeta« Isusa i njegova odgojitelja Josipa Radnika. I sada bi se dalo razmišljati o radu. Teško je prihvatiti slogan da rad čini čovjeka, ali činjenica je da čovjek bez rada ne može ostvariti svoju ljudsku narav. Naš je život dar, ali dar sa zadaćom. Ta je zadaća utkana ponajprije u našu narav, a onda i u one darove – talente – kojima ostvarujemo svoje poslanje u svijetu. 

Svatko od nas, dakle, ostavlja trag u povijesti po onomu što je učinio – što je radio. U nekim razvijenim zemljama rad postaje problem više po tome što ga nema dovoljno, pa je sve veći broj nezaposlenih, a nezaposlenost rađa mnoge poroke. To je veća opasnost u zemljama koje su bogate, pa nerad nije siromaštvo nego porok. Druga opasnost je u slabije razvijenim zemljama gdje manjak radnih mjesta rađa siromaštvo. Siromaštvo je najveća nepravda ovoga svijeta, jer se zemaljska dobra nepravilnom raspodjelom do te mjere nalaze u rukama bogatih da je to grijeh protiv čovjeka i Boga. U nebo vapijući grijeh. Stoga je na mjestu povodom ovoga prvoga svibnja razmišljati kršćanski o temi rada. 

 

O nedjelji i odmoru

 

Međutim, još jedan problem je povezan s tom temom, a to je odmor. I odmor je dar od Boga kada se trebaju »puniti baterije« duha da bi se moglo raditi. Zapovijed: šest dana radi, sedmi dan se odmaraj, također je upisan u našu narav. Ako kršimo ono što je u ljudskoj naravi, lomimo čovjeka. »Polomljen« čovjek je krhotina od čovjeka. Javlja se i moralna dimenzija ovoga pitanja, a to je grijeh. Kršiti nedjelju je grijeh i protiv Boga koji je izvor svakoga dobra. O tome zanimljivo razmišlja dr. Ivančić kad kaže: »Nedjelja je opet došla ususret nama, a s njom i Stvoritelj svijeta. Stvoritelj je uočljiv među nama po zakonima prirode. On je također uočljiv u našoj savjesti, jer savjest i njezini zahtjevi nadilaze naše ograničene ciljeve i principe. On je, pak, posebno uočljiv po prostorima koje je rezervirao za sebe, a to su crkve. Nastanio se u svakom selu i u svakom gradu, te je dostupan svima nama. No Bog se nastanio i u posebnim vremenima, te nas svaka nedjelja dovodi k njemu. Nedjelja je Božje vrijeme, Bog ga je sačuvao za sebe da se u njemu s nama susretne. Raditi nedjeljom izraz je prezira prema Bogu, otuđivanje njegova vremena za svoje vrijeme, nepoštovanje Boga i njegovih odluka, okretanje leđa Stvoritelju. Stoga nedjelju treba poštovati, nju treba slaviti, na taj dan treba prestati sa svim poslovima i okrenuti se samo Bogu, jer to je jedini posao koji nedjeljom treba raditi. Zato svećenici smiju raditi nedjeljom, jer to nije njihov privatni posao, nego Božji posao. Svećenici su kao Božji dvorani koji uređuju prostor u koji ćemo doći u audijenciju s Bogom svake nedjelje. Sveta misa je gozba koju priređuje sam Bog preko svojih svećenika i službenika, te nas postavlja za svoj božanski stol da jedemo njegovu hranu. Nedjelja je dakle sveti, Bogu posvećen dan, rezerviran za naš susret s njime.« Toliko o nedjelji i odmoru.

 

U Isusu je snaga i odlučnost

 

Jedna priča zgodno ilustrira spoj naše teme: rad i nedjelja. Priča je istinita. Dogodila se u Irskoj. Matt Talbot, irski radnik, bio je sin siromašne radničke obitelji. Kao dijete nije dobio nikakva odgoja. Kao dječak skitao se cijeli Božji dan po ulicama grada Dablina. Kao mladić postao je propisna pijanica. Imao je samo jedan ideal: rakiju. Nekoliko je puta došao kući bos, jer je svoje cipele dao za rum. Tako je to trajalo iz dana u dan do 25. godine njegova života. Jednoga dana, bila je subota, on stvori odluku da kroz tri mjeseca neće okusiti ni kapi alkohola. Sutradan je pošao u crkvu na svetu misu. Dan kasnije našao je posao i počeo raditi sasvim marljivo i savjesno. Ta tri mjeseca pretvorila su se u godine. Pune 43 godine radio je Matt u svom poduzeću kao najsavjesniji radnik. Kroz te 43 godine nije više okusio ni kapi opojnog pića. Svakoga jutra ranom zorom dolazio je u crkvu da bi prije polaska na posao bio na slavlju svete mise i da bi primio Isusa u svetoj pričesti. U Isusu je bila njegova snaga i odlučnost. 

Samo Stvoritelj svijeta može oprostiti naš grijeh, samo on može doći i izvući nas iz ropstava koja su jača od nas, jer tko čini grijeh, rob je grijeha, tko potpadne pod silu zloga, postaje ovisnik, tko svoju slobodu proda: alkoholu, drogi, seksu, novcu, poslu, ljudima – postaje ovisnik o tome i samo ga Bog može iz toga izvući. Zato je potrebno ljude osloboditi od krivih slika o Bogu, pokazati da religije ne spašavaju nego ukazuju na potrebu iščekivanja pravoga Boga. Treba pomoći ljudima da iz ograničenosti prijeđu u neograničeno, da iz ropstva prijeđu u slobodu. Da bismo mogli pomoći ljudima koji ne vide, potrebno je da sami progledamo. Da bismo poveli ljude da ozdrave potrebno je da sami doživimo ozdravljenje. Želimo li da drugi vide svjetlo, potrebno je da sami izađemo iz tame i mraka, iz ovisnosti i depresije, te uđemo u svjetlo Božje. Patnja nije tu da nas uništi, nego da nas uvede u uskrsnuće, svjetlo i život.