Arhiv tekstova

Mnoge stare priče skriva jedna poveća kartonska kutija s uredno posloženim, još starijim fotografijama, u obiteljskoj kući Stipana i Andrije Andrašića u Strossmayerovoj ulici u Sonti. Na jednoj od njih prikazan je Stipan iz mladih dana na jednom, danas u Sonti već pomalo zaboravljenom poslu. 

 

TRADICIONALNO 

ŠIŠANJE OVACA

 

Na starinski način, klečeći, započinje sa šišanjem ovce. »Nekada je u Sonti uzgajan popriličan broj ovaca. Svaka paorska kuća imala je bar po nekoliko grla ovih mirnih životinja, a bogatiji domaćini držali su i po nekoliko desetina ovaca. Ovčetina je bila dosta zastupljena u prehrani, a šišanjem bi se dobivala sirova vuna, koju su žene prerađivale u našim kućanstvima«, prisjeća se Stipan. Uzgoj ovaca nije bio kompliciran, jer je ova životinja relativno skromnih zahtjeva u odnosu na ostale. Ipak, jedan zahvat ili postupak, striža ili šišanje ovaca, za mnoge je zahtjevan, a za starije i pretežak. »Ovce smo počinjali šišati obično poslije Mladoga Uskrsa. Ovisno o vremenskim uvjetima, nekada smo taj posao ostavljali za svibanj, a dešavalo se da ih šišamo čak i početkom lipnja«, priča Stipan. Sam zahvat šišanja obavljao se ručnim škarama. Kod striže ručnim škarama, gotovo je nemoguće ošišati ovcu ako vuna nije »podrasla«. Striža bi se obavljala tako što bi se ovca za početak posjela na trticu. »To nije bio ni malo lagan posao. Dok je otac bio u snazi, ja sam mu samo pomagao, a kasnije sam taj posao preuzeo od njega. Ovcu bih obarao tako što bih joj jednom rukom uhvatio prednju, a drugom rukom stražnju nogu, i to obje lijeve ili obje desne, i lagano bih ju podignuo, a potom pažljivo spustio leđima na tlo. Prednji dio ovce bih uspravio tako da ona ‘sjedi’ na trtici. Jednom rukom bih pridržavao glavu i vrat, a drugom bih je šišao škarama. Šišanje bih započinjao od trbuha i tu bih osobito morao paziti na vime i sise, kako ne bi došlo do ozljeđivanja. Nakon trbuha šiša se vrat pa lijeva strana, potom leđa, pa druga strana, tako da se završava s desnom stražnjom nogom i repom. Ovaj posao bio je vrlo naporan, a pokraj dobre tjelesne spreme trebalo je imati i oštre škare«, pojašnjava Stipan. No, nije sve baš tako jednostavno kako Stipan priča. U cijelom postupku vrlo je bitan sam pristup životinji. Kako bi ovca bila što mirnija, treba izbjegavati sve nagle pokrete, povlačenja i sl. Jače povlačanje vune i napinjanje kože može prouzročiti ozljedu kože. Osobito treba paziti da se ovca ne povlači za noge, jer u tom slučaju počinje s refleksnim trzajima, koji itekako mogu ozlijediti šišača. Tijekom šišanja ovcu treba držati samo za jednu nogu i to bez  bespotrebnog potezanja.

 

SUVREMENI PRISTUP

 

Danas je šišanje ovaca olakšano uporabom električnih škara. Postupak je isti, a ukoliko su noževi na škarama ispravno podešeni i ukoliko pažljivo pratimo liniju tijela, opasnost od posjekotina je manja nego kod uporabe ručnih škara. No, u sonćanskim kućama nema više ovaca ni približno broju iz vremena kad je ova fotografija nastala. Nema ni onih starih paorskih kuća. »Prošla su vremena svaštarenja, u današnjim uvjetima moguće je opstati samo ukrupnjavanjem proizvodnje u jednoj ili eventualno u dvije grane. Prestar sam da ulazim u krupne poslove, a iskreno rečeno i financijski preslab. Još veći problem je što država nikako ne štiti proizvođače, pa u toj situaciji caruju prekupci i preprodavci. Tako ni u našoj kući danas ne držimo ovce. I brat i ja smo već zašli u godine kad baš i nismo za tu vrstu posla, a mlađi se za njega baš ne otimaju«, kaže Stipan. U obiteljima više i ne postoji potreba za uporabom vune koja bi se prerađivala. Prvo, jačanjem tekstilne industrije u bivšoj državi SFRJ, a potom ubacivanjem jeftinih kineskih odjevnih proizvoda na naše tržište, proizvodi iz kućne radinosti su skroz potisnuti. »Poslije šišanja ovaca majka bi potreban dio vune ostavljala za kućnu preradu, a ukoliko bi bilo viška, prodali bismo ga otkupljivačima. Majka i baka bi tu vunu prale i prerađivale, dio i farbale, pa bi u dugim jesenskim i zimskim večerima od nje plele pojedine odjevne predmete. Veste tada ispletene još i danas nosim, osobito zimi. Nema im ravna, izuzetno su tople. Isto tako, vunu su upredale u niti, tanje ili deblje, pa bi od njih na starinskom razboju, stativama, tkale platna za dalju uporabu i prekrasne ćilime, ćilimce, torbice i ostale kućne potrepštine, koje su nekada bile u svakodnevnoj uporabi, a danas su već rijetkosti, koje svakako treba očuvati kao naše etno-blago«, završava priču Stipan.