Arhiv tekstova

Rođena je u Markušici, nedaleko od Vinkovaca. Još kao mala došla je s roditeljima na ove prostore. Manda Stantić je umirovljenica kojoj niti jedan dan nije isti. Baka je jednog unuka koji je u Americi. 

Manda je jedna suvremena baka po mnogo čemu. Spremna je puno toga novoga naučiti, obrazovati se. Ovo možemo potkrijepiti primjerom kako je odlučila naučiti raditi na kompjutoru. Isprva je to djelovalo kao veliki izazov i nevjerica, u smislu da neće umjeti, da to nije za nju, no unuk ju je potaknuo. Želja da ga čuje i vidi prevladala je tu naizgled nepremostivu barijeru. Tako da se sada, kada god njemu ili njoj vrijeme dozvoljava, vide i čuju. 

Redovito je u kontaktu s unukom Dariom putem skypea. Preporučuje svima da se što prije kompjutorski obrazuju, godine ne smiju biti problem. Na sve ovo dodaje: »Nije u pitanju samo naučiti ostvariti kontakt, spoznala sam puno novih stvari, svaki dan naučim nešto novo, otkrijem nešto što bi bilo interesantno, stječem nova saznanja. Puno toga me interesira, u stanju sam provesti i po par sati tragajući za meni nepoznatim pojmovima, a sve u želji da saznam više. Mislim da ovim vježbam i svoje moždane stanice. Na koncu, imam rodbinu i prijatelje koji imaju svoje mail adrese i također se služe skypeom, te volim uputiti koji mail ili se čuti još s nekim tko mi i nije tako blizu.«

Kada priča o sjećanjima na Hrvatsku i tamošnji život, kaže da je to dosta blijedo, jer je bila mala. Posjeduje mnoge fotografije koje je podsjećaju na taj period, na salaš i imanje. Roditelji su se nastanili u Skenderovu, pokraj Tavankuta. Voljela je ta prostranstva, te njive pod kukuruzom i žitom, miris svježeg sjena. Rana jutra na salašu, sve je to dio uspomena. Još se sjeća kako je pomagala roditeljima. Unatoč tomu što je bila uposlena, rado je išla na salaš. Voljela je baviti se oko pčela s ocem, vrtlariti, obrezivati vinograd ili voćke. Sve je to ona naučila. Manda nam kaže da i danas voli vinograd, no više nije pri takvoj snazi pri kakvoj je nekoć bila. 

Kada ima vremena, a gleda da dobro rasporijedi svoje vrijeme, voli ići u duge šetnje, voli čitati knjige. Iako kaže da je dosta knjiga pročitala, ipak dodaje da »knjiga nikada dosta i učenja nikada dosta. Kada sam svladala prva slova, mama, koja je također voljela čitati, dala mi je na dar knjigu ‘Moć zemlje’ od Janka Matka. Od tada pa do danas sam ljubiteljica hrvatske književnosti, mada uživam čitati, ni sama ne znam po tko zna koji put, svjetske klasike«. Poezija koju je pisala kao mlada pohranjena je u jednom kutu ormara. Manda također voli križaljke i svakodnevno ih rješava. Bavila se jogom, te i dan-danas još vježba, nastoji održati formu, koliko je to za njene godine moguće. 

Kuhinja nije njeno omiljeno carstvo, jednostavno nikada nije provodila puno vremena u kuhinji. Umije kuhati, no ne gubi mnogo vremena u kuhinji, jednostavna je i praktična, voli jednostavne stvari. »Ne radi se tu sada o jednoličnoj i dosadnoj prehrani, ali pravim hranu koja ne iziskuje mnogo pripreme.« 

Kada je prehrana u pitanju, u mnogo čemu je promijenila svoje životne navike. Iako smatra da nikada nije pretjerivala u nekoj hrani, posebice masnoj i kaloričnoj, prihvatila je izmjene u svome jelovniku, shvaća više nego ikada koliko hrana može biti lijek, ali u isto vrijeme i otrov. 

»Ovo nije ništa novo, bitno je samo da li ćemo prije ili kasnije usvojiti neke prehrambene navike, jer što prije to učinimo, to je bolje za naše zdravlje.«

Priča nam da se osjeća bolje i vitalnije, tu jesu neke godine, ali čovjek treba nastojati proživjeti ih što bolje i kvalitetnije. »Nitko drugi neće skrbiti za vas ako vi sami ne preuzmete inicijativu ili stvari u svoje ruke. Puno toga nije u našim rukama, iako mi mislimo da jest, ali bar ono što jest i na što možemo utjecati, treba isto tako što prije primijeniti.«

»Nekoć je naša prehrana bila nešto sasvim drugo, nije bilo toliko konzervirane hrane, prepune aditiva, umjetnih sladila, boja. Više smo se kretali, više smo radili, trošili smo kalorije, a nije bilo ni kompjutora koji su danas mnoge generacije posjeli pred ekrane i vezali ih za sjedalački način života. Ne možemo se oduprijeti napretku, no treba gledati biti umjeren u svem tom konzumerizmu današnjice, jer će nas progutati sva ta tehnika. Naravno, ne možemo vraćati vrijeme, treba ići naprijed, no uvijek je dobro sve umjereno.«

Što na koncu što reći, bilo je ugodno, bilo je poučno i djeluje lako primjenljivo, potrebna je samo volja i želja za promjenama.