Arhiv tekstova

Vinka Jankovića, aktivnog člana HKUD-a »Vladimir Nazor«, znaju mnogi Somborci, i ne samo Somborci. Kako i ne bi kada je skoro cijeli radni vijek proveo u čuvenoj drogeriji »Elida«. Jedan naš susret u »Nazoru« i eto ideje za priču o drogeriji koja radi 111 godina, i još zanimljivije, cijelo stoljeće drogerija je bila na jednom istom mjestu, na glavnom somborskom sokaku. Otud je  iseljena u valu (ras)prodaje lokala u središtu grada, ali je usprkos tomu nastavila postojati i dalje. Ne više na glavnoj ulici, već u jednom pasažu, ali, što je važno, radi i dalje.

 

Kataloška prodaja na tri jezika

       

Drogerija je osnovana 1902. godine i nosila je naziv drogerija »Feher«. Pod tim je nazivom radila do Drugog svjetskog rata. Vinko Janković sačuvao je kataloge s ponudom robe i cijenama iz tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojem vlasnik drogerije svojim mušterijama preporučuje svoju robu, dan je opis proizvoda i cjenik. Zanimljivo je spomenuti kako je katalog bio na hrvatskom jeziku, te na srpskom jeziku ćirilicom i latinicom i njemačkom jeziku. Listajući ovaj katalog može se vidjeti kako su u to vrijeme u drogeriji prodavane anodne baterije, džepne lampe, žarulje, pirotehnika, čačkalice, toalet papir, parfemi, kemikalije, karamele i bombone, francuske rakije, kreme, šamponi za kosu, paste za zube, boje za kosu, cucle, zavoji, frizerska roba, inhalatori, rolne filma, kamere, foto materijal, sportska oprema... Da su i ondašnji i današnji trgovci imali sličan način za privlačenje kupaca vidi se po natpisima ispod proizvoda iz tih kataloga starih 70 godina. Tako se vukovarska pomada za lice reklamira kao »krema koja brzo djeluje protiv sunčanih i jetrenih pjega, te svih ostalih nečistoća lica i kože, tako da i starije osobe dobivaju lijep i mladenački izgled«. »Poslije Drugog svjetskog rata drogerija je nacionalizirana, ali je nastavila raditi kao drogerija u društvenom vlasništvu. Lokal je renoviran 70-ih godina prošlog stoljeća i tada je drogerija dobila ime »Elida«. Mijenjale su se društvene tvrtke koje su bile vlasnici drogerije, a posljednji je bio »Bane Sekulić«. »Lokal je prodan 2003. godine,  a u strahu da ne ostanem bez posla, registrirali smo drogeriju ‘Elida’ na ime moje supruge i nastavili raditi, doduše ne više u prostoru gdje je drogerija bila čitavo stoljeće, već u susjednom pasažu. Iako smo se preselili u prostor od samo 25 četvornih metara zadržali smo ‘Elidin’ asortiman. No, kad je krenula propast domaćih proizvođača kozmetike, a upravo je po toj robi naša prodavaonica bila poznata, polako smo zaostajali u asortimanu. U to vrijeme počele su se širiti velike drogerije, pa smo odustali od kozmetike i zadržali samo sportsku opremu«, priča Janković, koji je u drogeriju »Elida« došao 1979. godine i ostao sve ove godine.

 

Iz Mađarske po »Adidas«

 

Prisjećajući se tih prvih godina u »Elidi« naš sugovornik kaže kako je to bilo vrijeme kada su Slovenci počeli proizvodnju »adidasovog« programa, koji je  naravno bio i u ponudi »Elide«. »Tada su u našu drogeriju masovno dolazili Mađari, jer u to vrijeme kod njih takve robe nije bilo. Sjećam se kada sam dolazio u poslijepodnevnu smjenu, a isped ‘Elide’ redovi kupaca iz Mađarske. Zato nije bilo čudno kada smo, prilikom naših odlazaka u Mađarsku, u Baji sretali naše mušterije. Kupovane su »adidasove« trenerice, dresovi, papuče, kupaći, patike. Cijene su bile takve da su mogli kupovati svi građani, a ne kao danas kada se, maltene, cijeli mjesec radi za jedne patike. Bila su to druga vremena, pa i druga kvaliteta robe. Meni i dan-danas dolaze kupci koji kažu kako robe nekadašnje kvalitete nema«, priča nam Janković i dodaje kako nema više ni kozmetike nekadašnje kvalitete, iako su i naziv i proizvođači ostali isti. Nije više ništa isto ni u prodaji sportske opreme. »Nekada je jedan sportski klub godišnje mogao kupiti kvalitetnu opremu za svoje igrače. Danas toga više nema«, konsatira naš sugovornik i dodaje kako više nema ni nekadašnjih trgovaca. Ne želi puno kukati, već prelazi na ljepše priče u koje se svakako ubraja to da su u »Elidi« kupovale generacije, pa se događa da u prodavaonicu uđe kupac koji kaže: »Dolazio sam ovdje s ocem ili djedom kupiti prve kopačke, prvu loptu.«

 

Nestale male trgovine

 

Drogerija iz ove priče jedinstvena je po tome što je čitavo stoljeće bila na istom mjestu i bavila se istom prodajom. Čak i kada je iseljena zadržala je naziv i asortiman. Time se ne može pohvaliti niti jedna trgovina u Somboru.  Bori se »Elida« i dalje s novim trendovima u novim vremenima u kojima su male, prisne prodavaonice i radnje izgubile bitku s velikim i moćnim trgovinama i bankama. Somborska glavna ulica danas ima sedam banaka, prodavaonice sa skoro identičnom robom, interijerom, namrštene prodavače. Na glavnu ulicu izlaze oni koji imaju platiti najviše, a izgubila se nekadašnja duša somborske glavne ulice s velikim brojem malih raznovrsnih trgovina u koje se nekada ulazilo ne samo radi pazara, već i da se razgleda nova roba koja je stigla i da se porazgovara s prodavačem iza tezge.