Arhiv tekstova

Ima neke simbolike u tome što je Ruralni edukativni centar iz Subotice upravo za Dan žena obilježio prvu godinu postojanja. Iako vjerojatno nisu birale datum osnutka, problem žena, baš kao i starih, na selu Anica Marcikić i Marica Stantić stavile su u prvi plan svoga djelovanja. Iako su se ovim problemima bavile i prije osnutka Ruralnog edukativnog centra i iako su pozitivni rezultati iza njih, posla kojega treba uraditi znatno je više. Za početak, Anica Marcikić predstavlja Centar na čijem se čelu nalazi.

»Naš Centar ima misiju da utiče na stvaranje uvjeta koji će voditi poboljšanju kvalitete života u ruralnim područjima kroz angažiranje, izgradnju i unapređenje kapaciteta lokalne zajednice, kao i izgraditi partnerstvo između civilnoga i javnoga sektora. Smatramo da ruralne sredine, koje će biti ravnomjerno razvijene, trebaju predstavljati poželjno mjesto za život, gdje stanovništvo svojim radom i angažiranjem može pridonijeti očuvanju, razvitku i unapređenju svih tamošnjih potencijala. Osnivačice Ruralnog edukativnog centra su žene koje su rođene na selu, koje su živeći i radeći tamo upoznate sa stvarnim problemima u ruralnim sredinama.  Poseban naglasak u svom radu stavljamo na informiranje starijih poljoprivrednika o njihovim pravima i novinama o kojima ih svakodnevno obavještavamo. Također, potenciramo i suradnju sa ženama, bile one poljoprivrednice ili one koje se žele baviti nepoljoprivrednim djelatnostima. Tu prije svega mislim na bavljenje tradicionalnim zanatima i ruralnim turizmom.

 

HR: Koji su najveći problemi starijih ljudi na selu, a čije rješavanje ne ovisi isključivo o novcu?

Prije svega riječ je o zapostavljenosti ljudi koji žive na udaljenim salašima i koji su nerijetko zbog toga praktično odsječeni od svijeta. Naravno, iz toga slijedi i njihova neinformiranost, prije svega za one stvari na koje imaju pravo a u praksi najčešće ostaju bez njih.

HR: Kakve je pomake na bolje u tom smislu ostvario Ruralni edukativni centar?

Od 2009. bili smo uključeni u projekt Ministarstva poljoprivrede »Mreža za potporu ruralnom razvoju«, a godinu iza toga već smo obuhvaćali pet općina: Sombor, Kulu, Mali Iđoš, Bačku Topolu i Suboticu. Kroz taj projekt napravljena je mreža od 16 regionalnih centara u Srbiji, gdje je svaki centar morao obavještavati najmanje pet općina o natječajima Ministarstva poljoprivrede. To je trajalo do 2011. kada je uspostavljeno savjetodavstvo, ali smo mi nastavili s radom jer su ljudi jednostavno to od nas tražili. Zapravo, mi smo posao proširili i na natječaje na razini Pokrajine i Grada Subotice, odnosno njihovih fondova za unapređenje poljoprivrede. Naravno, i tu je riječ o natječajima za bespovratna sredstva za staračka kućanstva. Zahvaljujući tome, mi smo napravili bazu podataka kako bismo što spremnije dočekali slične natječaje. Stoga smatram da smo u ovoj oblasti napravili veliki iskorak, jer su do pomoći došli i poljoprivredni umirovljenici i oni koji nemaju nikakva primanja. Na taj smo način utjecali i na ublažavanje negativnih socijalnih posljedica, jer se slobodno može reći da su poljoprivrednici s osam-devet tisuća mirovine zaista socijalno ugrožena kategorija stanovništva.

HR: Kakva vam je suradnja na tom planu s lokalnom samoupravom, ali i sa srodnim udrugama?

Imamo veoma dobru suradnju s pojedinim mjesnim zajednicama kao što su Tavankut, Hajdukovo, Đurđin, Ljutovo... Mislim da kvaliteta suradnje ponajprije ovisi od samih ljudi koji žive u određenoj sredini i njihovoj svijesti o potrebi međusobnog povezivanja. Što se udruga tiče, mislim da se prije svega mora napraviti određeni plan o »udruživanju udruga«. Drugim riječima, potrebno je utvrditi tko što radi i na temelju toga praviti planove u kojima će svi sudjelovati i od njih imati koristi. Za razliku od ovoga, s Gradom smo imali i imamo dobru suradnju, ali to ne znači da ne bi moglo bolje.

HR: Primjerice?

Primjerice to što nas je lokalna samouprava angažirala, dala nam uredski prostor u Novoj općini, ali nas nisu platili.

HR: Na kakvo razumijevanje nailazite u Pokrajini i Republici?

Kada je riječ o Pokrajini, odnosi su odlični. Ne samo kada je riječ o natječajima nego i zbog toga što su nekoliko puta pokazali da imaju razumijevanja za naše primjedbe ili prijedloge, što je i rezultiralo izmjenama određenih pravilnika. Na žalost, to ne bih mogla reći za Ministarstvo poljoprivrede, jer sa svakom smjenom ministra mijenjaju se i ljudi koji su mu podređeni što u velikoj mjeri ometa komunikaciju.

HR: Ruralni edukativni centar uključen je i u projekt u kojemu su uključeni gradovi Sombor i Subotica, te općina Kanjiža.

Mi smo uključene u dio tog projekta kao koordinatorice radne grupe za ruralni razvoj, koji se provodi od 2011., do 2015., od strane Američke agencije za međunardoni razvoj, poznatije pod skraćenicom USAID. Radile smo na prikupljanju podataka s terena i organizaciji sastanaka za poljoprivredne proizvođače, a tema je bila brendiranje i zaštita geografskog podrijetla proizvoda, kao i unapređenje ponuda u ruralnom turizmu. Smatramo da se poljoprivrednicima zaista može pomoći u unapređenju proizvodnje ukoliko se njihov proizvod i geografsko podrijetlo zaštite. Također, kroz diverzifikaciju ruralnu ekonomiju također se može pomoći, jer bi manji proizvođači kroz uzgoj aronije, gojija i sličnih manje zastupljenih kultura sebi mogli naći značajan izvor prihoda.

HR: Ima li sličnih iskustava i kada je riječ o međunarodnoj ili regionalnoj suradnji sa srodnim udrugama?

Mi smo osnivači potencijalne Lokalne akcijske grupe pod nazivom »Sunčana ravnica«. To je u okviru komponente 1 uredbe Vijeća Europskog komiteta, a što je ujedno i instrument za pretpristupnu potporu. Srbija je imala status potencijalnog kandidata i dobili smo dio financijske pomoći od Europske Unije za potporu i izgradnju kapaciteta za upravljanje u oblasti ruralnog razvoja. Dio tih sredstava koristi se i za provedbu projekta pod nazivom »Izgradnja kapaciteta za uspostavu i implementaciju lidera u Srbiji«, a koji je sada pri kraju. Mi u našoj lokalnoj akcijskoj grupi imamo 27 partnera, i civilnog i privatnog i javnog sektora. Dakle, možda je malo rano govoriti o tome, ali je Srbija krenula putem otvaranja novih šansi za partnerstvo. Naime, kada budemo dobili status zemlje kandidata za prijem u Europsku uniju samo ćemo na taj način moći tražiti sredstva od tamošnjih fondova. Dakle, i o konkretnim regionalnim projektima je rano govoriti, jer smo mi još uvijek potencijalna lokalna akcijska grupa, iako su nas iz Mađarske već više puta zvali s obzirom na to da i da su nam problemi i mogućnosti razvoja slični.

HR: Koliko pozornosti u radu posvećujete problemima zapošljavanja, odnosno samozapošljavanja u ruralnim sredinama?

Ljudi prije svega moraju pronaći sebe u onome čime se žele baviti. Mi možemo pomoći prilikom natječaja za neki program, ali svatko za sebe mora znati čime bi se bavio. Može se netko 50 godina baviti proizvodnjom ratarskih kultura, ali ako ima malo zemlje onda je svakako bolje razmišljati o proizvodnji nečega isplativijeg. Naravno, da bi se u to »drugo« uopće krenulo potrebno je vidjeti dobar primjer da je to negdje kod nas već uspjelo. Mi možemo ići po svijetu i gledati kako neke stvari dobro funkcioniraju, ali prije toga moramo biti svjesni kako iste te stvari kod nas mogu ili ne mogu funkcionirati.

HR: Bili ste izrazito protiv izmjene Pravilnika u dijelu koji se tiče spajanja bračnih gospodarstava u jedno. Zbog čega?

Iako u Pravilniku nije definiran spol, u praksi će se pokazati da će se upravo supruge u najvećem broju odreći svoga gospodarstva. Zbog toga je to i izazvalo toliku nevjericu i ogorčenje žena. Naime, žene će u većini slučajeva biti lišene dosadašnjeg prava raspolaganja svojom imovinom, jer će gospodarstvo koje se vodilo na njih morati prenijeti na ime supruga, sina ili nekog drugog. Također, ukoliko imaju kredite na svoje gospodarstvo mogućno će biti da će banke proglasiti te kredite dospjelim, jer se klijent više ne bavi poljoprivredom. Također, veliki je problem i ako je gospodarstvo u sustavu PDV-a. Pitanje je i kako će riješiti i ugovorne obveze koje su preuzele kao nositeljice gospodarstva, a koje se prije svega tiču najma državnog poljoprivrednog zemljišta koje su i potpisale i platile unaprijed.

HR: Koji je temeljni razlog odustajanja žena, a ne muškaraca, od svoga gospodarstva?

Mislim da se odgovor lako nazire: patrijarhalni mentalitet kod nas je i dalje dominantan. Do takvih pretpostavki došli smo i na temelju razgovora s poljoprivrednicima, ali i na temelju dosadašnje prakse. Primjerice, na temelju prošlogodišnje ankete došli smo do podataka da u kućanstvima u kojima su i žena i muž bili registrirani nositelji gospodarstva, mirovinsko-invalidsko osiguranje najčešće je plaćano samo za muža.

HR: To znači i da djevojčice u ruralnim sredinama i danas odrastaju uz prisustvo dominantnog patrijarhalnog odgoja.

Ne samo da odrastaju nego se tako i odgajaju, iako imamo i drugačijih informacija. Naravno, bilo bi nam drago da smo u krivu, odnosno da se djeca od malih nogu uče spolnoj ravnopravnosti. Ali...

HR: Jeste li pokušali uspostaviti suradnju sa školama da se i na nastavi govori o ovom problemu?

Nismo razmišljale na taj način, ali jesmo da se napravi informatička obuka žena. Jer, one su te koje dolaze u grad i koje u praksi, osim svakodnevnih obveza u kućanstvu, obavljaju i gomilu knjigovodstvenih poslova. Na taj način pokušavamo žene i izvući iz kuće, a obuka bi se obavljala u mjesnim zajednicama ili seoskim školama koje imaju računala. S obzirom na to da smo mi već uključivale žene u različite projekte, imamo pozitivna iskustva koja se u određenom smislu tiču i pojma njihove emancipacije.

HR: Kako se ogleda položaj žena koje žive u gradu u odnosu na one sa sela?

Maloprije sam rekla tko najčešće na selu plaća mirovinsko-invalidsko osiguranje. Prema tome, najveći broj žena na selu, primjerice, ne ostvaruje pravo na održavanje trudnoće ili rodiljsko odsustvo. Ne kažem da poslodavci u gradu ne daju otkaze trudnicama, ali mislim da su žene na selu za nijansu ugroženije. Isto bi se moglo govoriti i o ostvarivanju prava na dječji doplatak. Bilo bi zaista zanimljivo kada bismo imali podatke o tome. Mislim da će nam to sigurno biti jedna od zadaća, jer mislim da mnoge žene ni ne znaju da na to imaju pravo.