Arhiv tekstova

Na nedavno održanoj subotičkoj promociji knjige »Zaboravljeni rječnik –govor golubinačkog kraja« Ilije Žarkovića u Subotici sudjelovala je i stručna recenzentica i urednica te knjige prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Budući da se interesira za hrvatske govore i s ove strane Dunava, profesorica Kolenić je ovdašnjoj javnosti poznata i kao sudionica književne večeri »O jeziku šokačkom«, koja je 2008. godine održana u Somboru. 

Imajući u vidu njezinu bogatu znanstveno-istraživačku i pedagošku praksu u području hrvatskoga jezika i dijalektologije, s prof. Ljiljanom Kolenić smo razgovarali o pojedinim pitanjima vezanim za očuvanje jezične baštine vojvođanskih Hrvata.

HR: Jedan od predmeta vašeg znanstvena interesa je dijalektologija. U tom smislu, kakva je današnja pozicija dijalekta (narodnih govora) u odnosu na standardizirani književni jezik u Hrvatskoj?

U cijelom svijetu govori nestaju. To se događa i u Hrvatskoj, ali i s onim hrvatskim govorima izvan državnih granica Hrvatske. Tako je i u slučaju govora bačkih i srijemskih Hrvata, s tim što je tu prisutna i asimilacija. Govori i u samoj Hrvatskoj nestaju, jer je književni standardni jezik onaj koji se uči u školi i koji utječe na nestanak govora, uz svakako utjecaj i medija. Dakle, govori neminovno nestaju, a njihovo nestajanje bismo jedino mogli malo usporiti, ukoliko bismo poticali stvaralaštvo na narodnim idiomima i njegovanje govora. Takva praksa postoji, i u školama i na fakultetima, ali mislim da bi se na tom planu moglo nešto više učiniti. Danas imamo suvremene tehnike snimanja, i zvučni zapisi govornika su od velike koristi. Dakle, treba otići na teren i snimiti izvorne govornike koji čuvaju tu starinu. No, kao što sam rekla, govori nestaju, jer, kako je i zapisano u uvodu »Zaboravljenog rječnika« Ilije Žarkovića, sve što se rodi mora i umrijeti. S tim, što na sreću, govori i riječi imaju duži vijek trajanja od ljudskoga vijeka. 

HR: Koliko su govori ipak prisutni u hrvatskoj svakidašnjici? 

Standardni jezik postoji i on je čvrsto normiran. Ali treba znati da hrvatski jezik nije samo onaj standardni. Standardni jezik služi da bi se jedna društvena zajednica na širem prostoru mogla sporazumijevati, on je službeni jezik, jezik službene uporabe. Želimo naglasiti da su i narodni govori dio hrvatskoga jezika. Sjećam se kad je Hrvatski sabor počeo djelovati, jedan saborski zastupnik je govorio kajkavski, pa su ga pitali – zašto ne govoriš hrvatski? To je dakle primjer loše formulacije, jer je i kajkavski govor hrvatski jezik. To znači: ako netko govori govorom svojega mjesta – Sonte, Vajske, Bačkoga Monoštora, Tavankuta – on također govori hrvatskim jezikom, ali ne književnim, standardnim, službenim, nego hrvatskim mjesnim govorom, hrvatskim dijalektom. 

HR: Koliko je akademska javnost u Hrvatskoj zainteresirana za pitanja očuvanja narodnih govora, posebice na onaj dio koji se tiče Hrvata u Vojvodini?

Kako ne znam zaobilaziti istinu, moram reći da situacija nije sjajna, ali se popravlja. Mi u Osijeku ćemo u okviru predmeta Hrvatska dijalektologija na Filozofskom fakultetu nastojati mlade ljude koji su zainteresirani za znanstvena istraživanja na terenu poslati da pišu doktorske radove o hrvatskim govorima u Vojvodini, kakvi su primjerice šokački u mjestima Podunavlja, ili govori srijemskih Hrvata. Možda ćemo na taj način ipak malo više osvijestiti spoznaju da Hrvati žive i da se hrvatski govori i izvan hrvatskih državnih granica. 

HR: Koliki je interes studenata za studiranje hrvatskoga jezika i bavljenje temama s područja dijalektologije? Imate li studenata iz Vojvodine na Filozofskom fakultetu u Osijeku?

Na Filozofskom fakultetu u Osijeku ima studenata iz Vojvodine koji studiraju hrvatski jezik, ne mnogo, ali ih ima. Dosta ih je bilo onih poslijeratnih godina. A budući da vodim doktorski studij jezikoslovlja, moram se pohvaliti da su dosta zainteresirani za dijalekte. Svake druge godine upisujemo studente na taj doktorski studij, tako da ima onih koji su zainteresirani baviti se hrvatskim dijalektima, izaći na teren i zapisivati govore. Neke od njih poslat ćemo na teren preko Dunava, jer su ti govori nedovoljno istraženi, a osim što pripadaju hrvatskim narodnim govorima, neobično su vrijedni jer čuvaju staro stanje hrvatske štokavštine, pa pridonose i proučavanju povijesti hrvatskoga jezika. 

HR: Predajete i u Mostaru na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta na Studiju hrvatskoga jezika i književnosti. Poznato je da i Hrvati u Mađarskoj imaju katedru za kroatistiku u Pečuhu. S tim u vezi, koliko bi osječki profesori mogli pomoći eventualno pokretanje studija hrvatskoga jezika i književnosti u Vojvodini, na nekom od fakulteta u Subotici ili Novom Sadu? 

Pokretanje novoga studija i u matičnoj državi vrlo je dugotrajan posao koji zahtijeva veliko strpljenje, velike napore pokretača i dobru volju lokalne zajednice koja je zainteresirana za takav studij. Kad je riječ o pokretanju studija izvan domovine, osim uobičajenih poteškoća, valja riješiti i one s međunarodnom suradnjom. Ne govorim to zato što mislim da je pokretanje studija hrvatskoga jezika i književnosti u Subotici nemoguće, naprotiv, u tom smislu spremna sam i sama pomoći koliko je najviše u mojoj moći. To je pothvat u koji ponajprije moraju biti uključena sveučilišta dviju država i sveučilišne vlasti. Takva bi suradnja sigurno bila dobro prihvaćena i kao regionalna suradnja – što preporučuje Europska Unija. Vjerojatno bi pokretanje studija hrvatskoga jezika i književnosti na fakultetu u Subotici ili Novom Sadu pomoglo i vojvođanskim Hrvatima da opstanu i ostanu na ovim prostorima, jer bi se zadržali mladi ljudi. 

HR: Jesu li vama, ili vašim kolegama, takve inicijative upućivane od strane vodstva hrvatske zajednice u Republici Srbiji, tu prije svega mislim na Hrvatsko nacionalno vijeće? 

Na to pitanje ja ne mogu odgovoriti. To bi valjalo pitati dekana Filozofskoga fakulteta ili rektora Sveučilišta u Osijeku. U svakom slučaju, ako takva inicijativa postoji, ja sam spremna pomoći koliko najviše mogu kao profesor hrvatskoga jezika i kao dijalektolog koji dosta dobro poznaje teren rasprostiranja hrvatskih govora i u Vojvodini, a hrvatski su govori tamo gdje žive Hrvati.

 HR: Voditeljica ste prošle godine ustanovljenog interdisciplinarnog preddiplomskog Studija kulturologije na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Što ovaj studij nudi?

Studij kulturologije zamišljen je kao sveučilišni interdisciplinarni preddiplomski (3 godine) i diplomski (2 godine), i ima tri smjera: Medijska kultura, Knjižničarstvo i Kulturalni menadžment. Osijek je veliko kulturno središte istočne Hrvatske, a nismo do sada imali studij medijske kulture premda imamo i novine, i radio-postaje, i televiziju. Imamo u Osijeku kazalište, muzeje, galerije, a nismo imali studij koji bi nas naučio kako voditi takve ustanove. Imamo kao najveći istočnohrvatski grad osnovne i srednje škole, fakultete, i svaka od tih ustanova ima knjižnicu, pa smo predvidjeli i studij knjižničarstva. Tako želimo obogatiti ponudu studijskih programa na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.