Arhiv tekstova

Gibarački brijest!? Da, riječ je doista o brijestu, jer drvo je prvo, no riječ je o jednom posebnom brijestu, kojega je tako lijepo opisao Isidor Iso Velikanović, Šiđanin i Šokac, Srijemac, koji je polovicu svojega života proveo u Srijemu, od Šida, gdje je rođen 1869. godine, Gibarca, gdje je kršten i gdje su imali nekoliko lanaca vinograda, do Mitrovice, gdje je živio i radio, a onda se preselio u Zagreb, gdje je i umro u 72. godini života, 1940. U životu je radio puno toga, no ostat će zapamćen po svojim izvrsnim prijevodima, kako je u eseju »Don Quijote hrvatske knjige« rekao Ivan Goran Kovačić: »Velikanović je bio poliglot i kozmopolit, književnik i domoljub, osebujan tip obdaren samoprijegorom, trudom i strpljivošću i kulturnom širinom, kakvu mora posjedovati onaj koji će u zlatnu čašu svojega jezika pretočiti tuđe vino.«

»Kad god se vozim srijemskom željeznicom, tamo na sredini puta od Vinkovaca do Mitrovice, zaokuplja me neka teška sjeta i čama. Odmah iza Šida, nad Gibarcom, koči se na Fruškoj gori prastari, čuveni šidski brijest. Koči se i danas navrh planine mada je gotovo samo badrljica, preostala od nekadašnjeg gorskog diva zaostalog još od turskih vremena…«. Tako počinje Isina pripovijetka Deda Teja iz opusa Srijemske priče, koje su tiskane u Zagrebu još 1915. godine u nakladi Društva hrvatskih književnika, a svoj su pretisak doživjele 1994. godine u nakladi vinkovačke Privlačice i ogranka Matice hrvatske, što ih je za tisak priredila mr. Vera Erl. 

Doista, riječ je o gibaračkom brijestu koji se kočio navrh gibaračke planine sve do 60-tih prošloga stoljeća i nije stradao od ljudske ruke, već u prirodnoj nepogodi, zapaljen gromom za jedne srpanjske oluje. Godinama su još stršali opaljeni batrljci svjedočeći o snazi gorskoga diva kojega je moglo obuhvatiti rukama tek desetak, dvanaestak odraslih osoba. Baš po tome brijestu, čitav je potez dobio naziv, koji u katastarskim knjigama i danas stoji, a ubilježeno je prilikom revizije tih knjiga godine 1895., kada je Gibarac postao upravna općina u Katastarskoj općini Gibarac, koja je baš kao i gibaračka župna crkva nosila naziv po svetom Ivanu Nepomuku.

Vinogradi su krasili gibaračku planinu još od rimskoga doba, a mi Gibarčani voljeli smo se hvaliti da je u vrtu, na gibaračkoj planini, prvi trs vinove loze zasadio sam car Probus još u III. stoljeću, a naši pra, pra preci, od kada su kušali bistru tekućinu nastalu nakon fermentacije izmuljanog grožđa, više i nisu pili vodu. Dobro, pretjerujemo, Gibarčani nisu tu baš od doba Rima, ali od stoljeća 7. jesu i uvijek su gajili vinovu lozu i pili bijelo vino, sve do najezde Turaka, koji su zabranili proizvodnju vina i koristili grožđe samo u konzumne svrhe.

Procvat vinogradarstva i podrumarstva na ovim prostorima, mislim tu na Srijem, Slavoniju i Baranju, poklapa se sa naseljavanjem Nijemaca na ovim prostorima, u vrijeme Marije Terezije, koji donose nove, kvalitetnije sorte grožđa, tehnologiju obrade i održavanja i čuvanja vina. U Gibarcu je bilo i do 300 lanaca vinograda, uglavnom u vlasništvu veleposjednika, no na slabijim lokacijama, bliže selu i mještani su gajili vinovu lozu i uživali u vinu. I dok se Ilok, također čuveno fruškogorsko vinogorje, može pohvaliti da je njihov Traminac služen na krunidbi engleske kraljice, gibaračko bijelo vino Praskava plemenka i Rajnski rizling služeni su na bečkom dvoru, a nakon propasti Austrougarske Monarhije, na kraljevskom dvoru u Beogradu.

Neka ovaj sažetak posluži kao najava novoga, petoga okruglog stola Šokačke grane, koji će se danas i sutra,  23. i 24. travnja, održati u Osijeku i Somboru u suradnji s Udrugom građana Urbani Šokci, na temu: »Geografija pamćenja Šokaca i Bunjevaca«, gdje će biti riječi o mnogim aspektima života i rada Šokaca i Bunjevaca na ovim prostorima. Sudionici okrugloga stola su: Alojzije Stantić, Milovan Miković, Tomislav Žigmanov, Katarina Čeliković, Zvonko Tadijan, Marija Šeremešić, mr. Vera Erl, dr. Helena Sablić-Tomić, dr. Ljiljana Kolenić, Vladimir Rem, Goran Rem, Julije Njikoš, Vlasta Markasović, dr. Šimun Darko Vukašinović, Milica Klajić-Taradžija, Iva Nikolić, Ivica Ćosić Bukvin i drugi. 

U prigodnome programu sudjelovat će studenti treće godine studija Umjetničke akademije u Osijeku, ženska vokalna skupina Šokice i samičar Franja Verić, a u Somboru će stihove govoriti Bojana Jozić, Dejana Jakšić te Emina i Anita Firanj, čut ćemo na violini Aljošu Mihaljeva i uživati u pjevanju vokalne skupine Druge iz Strizivojne. 

Slavko  Žebić