Arhiv tekstova

Česte kiše su usporile sjetvu u subotičkom ataru, ali se predviđa da neće biti kašnjenja u obavljanju tog značajnog posla. Kao i svake godine, poljoprivredni proizvođači prave računice o opravdanosti ulaganja. Zbog nedostatka novca, poljoprivrednici štede na upotrebi mineralnih gnojiva i zaštitnih kemijskih sredstava. Posljedica toga će biti manji prinosi, a stari je problem seljaka što nema jamstava da će se proizvodnja isplatiti.

»Kiša je usporila sjetvene radove koji su počeli u subotičkom ataru tjedan dana prije Uskrsa, ali radovi se obavljaju usprkos nepovoljnim vremenskim uvjetima. Šećerna repa je već zasijana, kao i dio suncokreta i veliki dio soje. Sad kreće sjetva kukuruza, koja bi se trebala završiti do kraja travnja, no pitanje je hoće li vremenske prilike dopustiti da se to uradi u optimalnom roku«, kaže poljoprivredni proizvođač Pavle Kujundžić, koji se bavi ratarstvom na Verušiću u okolici Subotice. »Prošla je zima bila dugačka, uslijedile su padaline, zemlja je bila hladna i bilo je potrebno vrijeme da zemljište dostigne određenu temperaturu, kako bi nicanje biljaka bilo što brže i lakše i da bi biljka bila jača i otpornija. Navlaženo zemljište utjecat će na sporije nicanje i klijanje ratarskih usjeva, no kalendar je pokazivao kako je vrijeme da se sije i poljoprivrednici su krenuli na posao. Mislim da neće biti velikih problema oko kašnjenja i da će ovaj proljetni posao biti završen u optimalnom roku.«

 

Oskudica

 

Pavle Kujundžić kaže kako su seljaci voljni i imaju znanja obrađivati zemlju na suvremen način, ali da u postojećim uvjetima, zbog nedostatka novca, seljaci moraju štedjeti, a primjena agrotehničkih mjera tijekom sjetve ovisi o raspoloživim obrtnim sredstvima.

»Obilazio sam ovih dana polja u okolici Subotice, ima dobrih žita, ali ima i onih polja usjeva koja ne izgledaju obećavajuće. Znači, sada se može vidjeti u kojoj su fazi usjevi žita, no krajnji rezultat vidjet ćemo u srpnju. Naravno, sve ovisi o tome što je i koliko jesenas uloženo u sjetvu žita, ali nažalost ni prošle jeseni, kao ni sada, poljoprivredni proizvođači nemaju dovoljno novca, te se pribjegava štednji. Tako se i u ovoj sjetvenoj kampanji štedi na upotrebi mineralnih gnojiva i zaštitnih sredstava, a čim se ovako štedi rezultati prinosa su manji. Po ovako niskim cijenama jako smo davno kupovali mineralno gnojivo. Cijena je niska, međutim, seljaci su siromašni. Iako seljak zna kako ovisno o vrsti mineralnog gnojiva po hektaru treba primijeniti 150 do 200 kilograma, on je kupio 80 ili 100 kilograma i uradio koliko je mogao, zato što nije imao više novca. Cijene hibridnog sjemena su ili kao i prošle godine ili 10 do 20 posto skuplje, ali cijena hibridnog sjemena nije krupna stavka u ukupnim troškovima proizvodnje, to je ukupjno 5-6 posto troškova. Velike stavke su troškovi za umjetno gnojivo i kemijska zaštitna sredstva. I cijene zaštitnih sredstava su na prošlogodišnjoj razini ili su minimalno više. Kemijska zaštitina sredstva se tako koriste da se pomiješaju dvije ili tri vrste, napravi se mješavina kojom se prska zemlja protiv širokog spektra korova. Zbog oskudice, seljak će sada kupiti vjerojatno jednu vrstu kemijskog zaštitnog sredstva i to od onih jeftinijih vrsta herbicida za uzak dijapazon protiv tih štetnih korova, a ostali korov će umanjiti prinos. Ovo je značajnija stavka u troškovima. Sredstva za zaštitu bilja nose do 20 posto troškova«, kaže Kujundžić.

Naš sugovornik napominje kako na vojvođanskim oranicama ima puno korova zbog nedovoljne zaštite u dugom vremenskom razdoblju i ističe kako posljednje poskupljenje goriva mijenja računice poljoprivrednika.

»Na teritoriju Vojvodine korova ima puno na obradivom zemljištu zbog toga što smo u posljednjih 20 godina zapustili naša zemljišta, nismo ih štitili u dovoljnoj mjeri. Znači, nije bilo primjene agrotehnike u dovoljnoj mjeri, jer nije bilo dovljno novca. Zemlja je zakorovljena. Ima puno korova koji se lako razmnožavaju. Poznati po raširenosti su sirak i ambrozija koji puno uzimaju od prinosa i teško se iskorjenjuju. Nekoliko godina se mora čistiti zemlja da bi se korovi uništili. To se ne može uraditi za jednu sezonu. Opasni insekti su repina pipa i kukuruzna pipa. Tako repina pipa zna ‚ošišati‘ za jedno prijepodne na velikoj površini bukvalno sve što nikne. Problem za seljake je i skupo gorivo. Nafta je jako skupa u odnosu na prošlogodišnji period – kupovali smo naftu za pedesetak dinara, a sad je kupujemo za 100 dinara. Znamo kako 60 posto od te cijene ide državi. Mislim da je to jako puno i tu bi država nešto morala učiniti. Imamo najskuplje gorivo u odnosu na okruženje, a troškovi goriva su velika stavka u ukupnim troškovima proizvodnje. U posljednjih pet godina gorivo je zbog cijena nafte i akciza poskupjelo za skoro 100 posto. Problem su i izrazito niske cijene poljoprivrednih proizvoda kojima je preplavljena Mađarska. To je problem i za nas,  jer se mi ravnamo i prema peštanskoj burzi. Tamo su vrlo niske cijene i to utječe i na naše tržište. Imaju niske cijene zato što su u Mađarskoj od 1994. godine iznimno puno ulagali u seljake. Bile su velike subvencije, državna potpora je bila ozbiljna i, što se kaže: stali su na svoje noge. Seljaci imaju dobre prinose i mogu prodavati po takvim cijenama svoje proizvode, a da ne budu na gubitku. Svi navedeni problemi govore kako ovdašnjem seljaku nije nimalo lako na tržištu koje je vrhovni sudac u ekonomskoj utakmici. Kada se formiraju otkupne cijene, računica će pokazati opravdanost ulaganja u sjetvu.«

 

Krediti

 

Poljoprivredni proizvođači mogu osigurati obrtna sredstva iz vlastitih izvora, kratkoročnim zaduživanjem kod banaka ili putem suradnje s prerađivačima. Mnogo je seljaka koji se odlučuju za podizanje kredita.

»Seljak sada nema zalihe koje može prodati i doći do novca, rijetko koji seljak sad prodaje svoje proizvode da bi zasnovao novu proizvodnju. Seljaci se uglavnom zadužuju kod banaka. Problem je što banke otežu s izdavanjem kredita, dug je proces realizacije, a radovi ne mogu čekati. Seljaku novac treba odmah, a ne za mjesec dana, ali to banke izgleda ne zanima. Dakle, kratkoročni krediti za obrtna sredstva su povoljni, subvencionirani su od države, ali je problem što banke otežu s isplatom. Raspisani su i natječaji za tradicionalne kreditne linije, a najveći broj seljaka se opredijelio za kredite za nabavu nove opreme i sustava za navodnjavanje«, kaže Pavle Kujundžić i kao dobru mjeru navodi uključivanje lokalnih samouprava u kreditiranje seljaka.

»Jako je dobro što se i Subotica našla među 87 općina i gradova čiji su predstavnici potpisali protokol o suradnji s Ministarstvom poljoprivrede o dugoročnom kreditiranju poljoprivredne proizvodnje, koje će se provoditi kroz lokalne fondove za razvoj poljoprivrede. Protokol predviđa odobravanje dugoročnih kredita poljoprivrednicima. Ministarstvo poljoprivrede i lokalna samouprava izdvojit će po 25 posto sredstava, a ostatak bi financirale banke. Kamata od 4 posto je povoljna, s tim da Ministarstvo i lokalna samouprava neće naplaćivati kamatu na svoja sredstva. To je dobar način da se izvrši regionalizacija poljoprivredne proizvodnje. U svakoj regiji postoji više specifičnosti poljoprivredne proizvodnje i ovaj će program razvijati upravo te specifičnosti.«

 

Važnost strategije 

razvoja poljoprivrede

 

Govoreći o radu udruga poljoprivrednika, Pavle Kujundžić, ujedno i predsjednik Skupštine Udruge poljoprivrednika Subotice, kaže kako su ove udruge važne, jer zastupaju interese seljaka.

»Kada se netko hoće učlaniti u udrugu, nije pravo pitanje u startu: što ti meni možeš pomoći, nego je pitanje: što budući član može pridonijeti za rješenje postojećih problema. Ako si član udruge, hajmo skupa probati naći rješenje problema, a ako to radi nas 50 ili 500 seljaka, vjerojatno ćemo lakše doći do rješenja, nego kad to pojedinac rješava. To je smisao postojanja udruga poljoprivrednika. Udruge su neprofitne i uglavnom se bave zastupanjem interesa seljaka. One ukazuju na probleme i onda se pokušavaju naći odgovarajuća rješenja. Ponekad se u tome uspijeva, a ponekad ne. Oni koji odlučuju, ponekad nas pitaju, ponekad ne, ponekad usvoje naše mišljenje, a ponekad ne. Imamo kontakt s Ministarstvom poljoprivrede i povratne ifnormacije. Znaju za naše probleme i zajednički ih pokušavamo rješavati. Kada čitamo popis članova Vlade,  predzadnji na popisu je ministar poljoprivrede, a posljednji ministar za ljudska i manjinska prava. U ovoj državi, koja je agrarna zemlja, ministar poljoprivrede morao bi biti drugi čovjek u svakoj vladi i trebao bi raspolagati solidnim agrarnim proračunom, a ne tankom kasom. Međutim, to kod nas nije slučaj. Dio proračuna za seljake iz republičkog proračuna trebao bi iznosti 5-6 posto, a završio je na malo preko 3 posto. To je malo novca kojim raspolaže Ministarstvo poljoprivrede, iako ima volju i želju pomoći seljacima. 

Zaključujući kako je poljoprivredna proizvodnja svijetla točka gospodarstva ove države, Pavle Kujundžić ističe i veliki problem nedostatka nacionalne strategije razvoja poljoprivrede

»Države u okruženju imaju nacionalnu strategija razvoja poljoprivrede. Te strategije izrađuju stručnjaci koji gledaju 10-15 godina unaprijed i dobro se zna što će se raditi u sljedećih 5 godina u poljoprivrednoj pro-izvodnji. Kod nas takva strategija ne postoji i ne možemo planirati. Znači, seljak ne zna na što se orijentirati, za koju proizvodnju se opredijeliti, a trebao bi znati kako će imati potporu sljedećih pet godina za tu vrstu proizvodnje. Udruge poljoprivrednika već odavno predlažu da se donese zakon o subvencijama i da se kaže što će se subvencionirati te i te godine. Kod nas se sve odvija od prilike do prilike, seljak je uvijek na nekoj klackalici. Dakle, priča je slična kao i prethodnih godina. Poljoprivreda je jedina koja  u ovom trenutku pravi tu novostvorenu vrijednost, a čini se kako političari razmišljaju tako da se tu još može uzeti, pa daj da cijedimo, ionako će opet sve biti posijano. Seljaci se bune jer nemaju novca, političari misle kako seljaci ipak imaju novca, pa ne treba žuriti sa subvencijama, seljaci će malo štrajkati glađu, netko će si odsjeći prst, onda će se malo zapušiti rupe i tako iz godine u godinu. Mislim da otkupne cijene neće biti puno više od prošlogodišnjih i to će za neke značiti kraj što se tiče poljoprivredne proizvodnje. Koliki god bili prinosi, trenutačno nisam siguran ni u što, da bih rekao gdje treba ulagati. Ozbiljno planirati je teško. Inače, promjena proizvodne strukture ne ide ni brzo ni lako i u tome je seljacima potrebna pomoć države. Evo, sada je u trendu priča o proizvodnji organske hrane. To je biznis za bogate zemlje, a ne za nas, jer takve proizvode kupuje bogatiji sloj stanovništva.

Takvi proizvodi moraju biti skuplji čim se gaje bez umjetnog gnojiva i sredstava za zaštitu bilja. Time su manji prinosi i ti proizvodi moraju biti skuplji. Možda se varam, ali takvu proizvodnju ne vidim kao obećavajuću, zbog niske kupovne moći ovdašnjeg stanovništva«, tvrdi Pavle Kujundžić.

Zvonko Sarić