Arhiv tekstova

Doktor Đuro Tabori iz Sombora u svojoj je 82. godini još uvijek aktivan orguljaš u somborskoj karmelićanskoj crkvi svetog Stjepana, a njegove izvedbe na najvećim orguljama u zemlji doista dočaravaju predokus neba. To uopće nije čudno s obzirom na njegovu veliku ljubav prema glazbi koju je produbljivao uz najbolje učitelje. Jedan od njih je i veliki hrvatski skladatelj, sin bačke ravnice Albe Vidaković, u čijem je domu nerijetko boravio, gdje su vodili duge, stručne razgovore o glazbi. 

Iako je osnovna struka dr. Taborija medicina, a on sam neiscrpna »živa enciklopedija«, za ovaj  broj Hrvatske riječi odabrali smo prigodnu temu našeg razgovora, a to je ono s čime je naš sugovornik, pokraj osnovnog zanimanja, živio cijeloga života – orgulje i orguljaška crkvena glazba. Iskoristili smo prigodu upitati ga i o našem jedinom kandidatu za blaženika i sveca s ovih prostora, slugi Božjem ocu Gerardu Tomi Stantiću, koga je dr. Tabori dobro poznavao i koji mu je bio ispovjednik. 

HR: Kako se rodila vaša ljubav prema glazbi i kako ste uopće počeli učiti svirati orgulje?

Moji su roditelji željeli da pokraj obične škole idem i u glazbenu, pa sam učio svirati klavir. Kad su ratne godine donijele potrebe za jednim orguljašem u karmelićanskoj crkvi u Somboru, onda me je pozvao pater Benjamin, koji je bio vrlo svetog života, da ispomažem pri sviranju orgulja. Inače sam imao veliku ljubav prema tom instrumentu i svaku sam priliku koristio na radiju slušati orguljašku glazbu. Postupno sam postao orguljaš, a u tome mi je osobito pomogao o. Vilko Dorotić, koji je i sam bio odličan orguljaš i skrbio je za tehničko stanje orgulja. Imali smo mađarski i hrvatski zbor, ja sam bio orguljaš, a pater Vilko dirigent. Kad sam maturirao u Somboru, on me je nagovorio da odem učiti glazbu. Preporučio me je ondašnjem vrlo poznatom profesoru glazbe, profesoru, maestru Albi Vidakoviću, koji me je rado prihvatio. Osim njega, imao sam vrsne učitelje glazbe, kao što su: Bruno Bjelinski, Milo Cipra, Slavko Zlatić i drugi koji su me lijepo obučili. Upisao sam se na medicinu, ali po potrebi sam bio i orguljaš, naročito na nedjeljnim misama u Somboru, kasnije i u Novom Sadu. U meni je ostala ljubav prema orguljaškoj, crkvenoj i općenito klasičnoj glazbi.

HR: Imali ste prigodu i čast da vam jedan od glazbenih učitelja bude naš veliki skladatelj i muzikolog Albe Vidaković, sin bačke ravnice rođen u Subotici. Kako je bilo izučavati glazbu kod ovakvog velikana? Što biste iz vašeg osobnog poznanstva mogli reći o Albi Vidakoviću?

Albe Vidaković je bio izniman čovjek vrhunske inteligencije i zahvaljujem Gospodinu što sam imao prilike često biti njegovim gostom u njegovu stanu, u Ulici Nova Ves broj 7. Rado me je primao i znali smo raspravljati o općoj kulturi, a naročito o glazbi, neki put i satima, tako da bi me kao studenta znao zadržati i na ručku i na večeri. On je inače bio glazbeni paleolog koji se bavio istraživanjem stare glazbe, predavao je harmonizaciju i orgulje, bio je prebendar i dirigent katedralnog zbora. Nažalost, rano je umro - u 50. godini. Naravno, osobito je istaknuta njegova skladateljska djelatnost i jedno je vrijemo vrlo dobro prolazio sa skladbama, a kasnije su ga, kao svećenika, malo negirali. Moram reći kako je on bio i stalni suradnik Akademije i Hrvatske glazbene enciklopedije.

Inače, bio je vrlo veseo čovjek koji je forsirao da idemo na koncerte. Znao je reći: »Tko ne sluša glazbu, ne može biti glazbenik.« On je svake večeri bio na nekom koncertu, tako da se od njega dalo mnogo naučiti.

HR: Vaše istraživanje orgulja u karmelićanskoj crkvi u Somboru urodilo je stručnim radom koji je prezentiran na Međunarodnom znanstvenom skupu Baština za budućnost, održanom u Somboru 2004. godine povodom 100 godina Karmela u ovom gradu. Što biste nam ukratko mogli reći o ovim vrijednim, prvim po veličini orguljama u našoj zemlji?

Ljubav prema orguljama posebice sam stekao upoznavši somborske orgulje, koje su u ono doba bile među najboljim orguljama u cijeloj nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. One su tada bile treće po veličini, poslije orgulja u Zagrebu i Đakovu, a izgrađene su na poticaj karmelićana o. Ambrozija Bašića i o. Alberta Galovića. Oni su uz pomoć ostale subraće sakupili novac od ljudi. Išli su okolo s torbama i nagovarali imućnije građane Sombora da pruže pomoć za izgradnju tih orgulja. Izgradnja somborske karmelićanske crkve svetog Stjepana, ili takozvane nove crkve, završena je 1904. godine, a do 1926. nije bilo orgulja. Liturgija se svirala na harmonijima koji i sada postoje i po potrebi mogu funkcionirati. Orgulje su izgrađene u Salzburgu u radionici »Cecilija«, a posvetio ih je ondašnji katedralni orguljaš i dugogodišnji lektor Konzervatorija i kasnije Hrvatske glazbene akademije prof. Franjo Dugan. Orgulje su prvo svirali o. Ambrozije i o. Albert, a poslije njih o. Vilko Dorotić, koji je i mene naveo da budem orguljaš. Ove su orgulje iznimno lijepe i velike, imaju tri manuala i pedal s 43 zvučna registra raznih kvaliteta. To su bogate orgulje s oko 3180 svirala. Nažalost, građene su po ondašnjoj suvremenoj tehničkoj metodologiji takozvanih pneumatskih orgulja koje često imaju i razne mane, te se mehanizam morao stalno obnavljati. Kasnije, brigom o. Mate Miloša ove su orgulje ostale u relativno dobrom stanju. 

HR: Održavaju li se ove orgulje redovito i danas?

Karmelićanski priorat se trudi i godišnje tri-četiri puta dolazi jedan stručnjak, uglavnom iz Pečuha, koji to donekle uredi, a veći popravci sada nisu mogući. Inače, bio je jedan veliki popravak kada je obnavljana cijela crkva iznutra. To su uradili majstori tvrtke »Antolić« iz Zagreba, ali je vlasnik Filip Antolić umro i tvrtka je prestala s radom. Sada o orguljama skrbi Đura Mandić iz Pečuha sa svojim pomoćnicima i održavaju ih u prilično dobrom stanju. Za liturgiju se mogu vrlo lijepo koristiti, a prije svakog koncerta bilo bi dobro da ih pregleda stručnjak i popravi eventualne mane. Nažalost, to košta mnogo novca jer su orgulje vrlo velik instrument, da grubo kažem »mašinerija«, i čas su u ljetnoj vrućini, a čas u zimskoj hladnoći. Nekad je zrak vlažan, drugi put je suša, tako da su orgulje izložene čestim kvarovima, te se ne moramo čuditi kad se dogodi da s orguljama nešto nije u redu. Vlaga utječe da neki elementi povećaju svoj volumen i drukčije sviraju, a suša djeluje tako da ispuštaju zrak tamo gdje ne treba.

HR: Jesu li i vaša djeca pošla vašim stopama, jesu li naslijedila ljubav prema glazbi?

Jasno, i ja sam se trudio, kao moji pokojni otac i majka, koja je lijepo svirala klavir, da i moja djeca zavole glazbu. Svi su učili klavir, a moja najstarija kći Lidija je u Zagrebu na Institutu za crkvenu glazbu, u subotnjoj školi za orguljaše, učila glazbu kod sestre Imakulate, koja je vodila kolegij za crkvenu glazbu i bila dirigentica i orguljašica, tako da je Lidija mnogo kvalitetnija orguljašica od mene. Ona je također u Somboru nekoliko godina obavljala dužnost orguljašice i zaljubljena je u somborske orgulje. Kad god dođe u Sombor svira orgulje. Udala se i živi u Zadru, gdje je orguljašica u crkvi Kraljice Mira. Ostale dvije kćeri su učile klavir, ali se nisu bavile profesionalno glazbom, dok mi je sin završio glazbeni studij na akademiji Liszt Ferenc, ogranak u Segedinu, a poslije i u Den Haagu za obou. On je oboist i to mu je osnovno zanimanje. Svira klasičnu, običnu obou, ali i staru baroknu i vrlo često svira po Europi, od Španjolske do Rusije. Često svira, bilo solistički, bilo s drugima, i izdao je puno nosača zvuka. I on svira uglavnom crkvenu glazbu, najviše baroknu katoličku i protestantsku crkvenu glazbu. Jasno je da je protestantska crkvena glazba također na veoma visokoj razini. Kao autora spomenimo samo Johana Sebastijana Bacha, koji je pisao najljepšu crkvenu glazbu i koji je jedan od najboljih promicatelja vjere, bez obzira na razlike između protestanata i katolika.

HR: Imate li nasljednika ovdje u somborskom karmelu, nekoga tko će nastaviti svirati ove veličanstvene orgulje na liturgijskim slavljima?

Nadao sam se da će moja kći Lidija biti nasljednica, ali kako se kaže, otišla je trbuhom za kruhom, odnosno za mužem u Zadar. Isprva je bilo teško pronaći nekog tko će nastaviti, ali sada ima jedna mlada studentica Marina Antunić, koja studira glazbu u Novom Sadu. Ona ima interesa i nadam se da će biti nasljednica, orguljašica, a tu je još jedan mladić koji se jako interesira. Nažalost, orgulje su u našoj sredini manje poznate, što je razumljivo zbog povijesnih prilika, dok je u zapadnoj Europi nezamislivo da nema orguljaša, pa čak i na selima postoje akademski obrazovani orguljaši. Primjerice u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Švicarskoj, sada već i u Mađarskoj. Skoro svugdje ima obrazovanih orguljaša. Kod nas su orgulje bile prilično nepoznate i mnogi su se čudili da netko ovdje još uvijek svira orgulje i da se one održavaju. Istina, one se održavaju, ali nema domaćih majstora koji bi se brinuli sto posto za orgulje. Postoji jedan gospodin koji u Beogradu održava klavire i donekle se bavi orguljama, ali ipak ne postoji tvrtka koja bi ih stalno održavala.

HR: Dobro ste poznavali redovnike somborskog karmela, pa tako i našeg kandidata za sveca - slugu Božjeg oca Gerada Tomu Stantića, koji je bio vaš ispovjednik. Kako je bilo razgovarati, živjeti i surađivati s ovim čovjekom sveta života, čijem se zagovoru danas utječu naši vjernici i željno iščekuju njegovu beatifikaciju?

Kao učenik osnovne škole išao sam u crkvu Svetog Trojstva, a kao gimnazijalac dolazio sam na đačke mise u karmelićansku crkvu. Tu sam upoznao oca Gerarda koji je na mene ostavio dubok utjecaj. On je bio izuzetan čovjek i cijeli dan prisutan svakome za pomoć. U ono vrijeme je bilo jako puno ispovjednika, naročito u korizmeno vrijeme, i otac Gerard je bio skoro dan i noć u crkvi. Bio je uvijek spreman za ispovijed, obilazak bolesnika i vodio je brigu o nama. Bio je moj ispovjednik dok sam bio u Somboru, odlazio sam i drugim ocima po potrebi, ali najčešće ocu Gerardu. Njegova duhovnost bila je izvanredna i, kao što se kaže i za sv. Leopolda Mandića, bio je prijatelj ljudima, svima, bez razlike kojem narodu pripadaju - bili oni Hrvati, Mađari ili Nijemci. Sve te jezike govorio je tako savršeno da nisam niti znao da je on Hrvat.