Arhiv tekstova

Nezaposlenost je u Srbiji jedno od najtežih opterećenja čijim se rješavanjem zapravo i dugoročno nitko ne bavi. Riječ je o strukturnom, koncepcijskom problemu, i nitko nije spreman ozbiljno reformirati gospodarski sustav i raditi oštre rezove. Pogotovo na to nisu spremne vlasti, koje se eventualno bave samo gašenjem požara i čiji planovi dosežu tek do početka novog izbornog ciklusa. 

S druge strane, pitanje je što bi se dogodilo kada niti tih kratkoročnih, protupožarnih mjera ne bi bilo, pa stvar otprilike izgleda ovako: loše jest, štoviše blizu smo katastrofe, ali može biti još i gore, znači ipak se nešto radi. 

 

DUGOROČNE MJERE ILI PROTUPOŽARNE INTER-VENCIJE

 

Otežavajuća je okolnost to što nitko ne zna pouzdani podatak o broju nezaposlenih u zemlji. Različite su vrste izračuna, pa su različiti i podaci, a takvi se onda različiti podaci različito i (zlo)rabe. Kada oporba napada vlast da je nesposobna riješiti pitanje nezaposlenosti, koristi podatke dobivene metodama koje pokazuju veće brojke, a kada se vlast brani ona koristi podatke dobivene metodama koje pokazuju manje brojke. I zato se danas barata potpuno različitim službeno iznesenim stopama nezaposlenosti u Srbiji, a sve ovisi o tome tko ih publicira: Nacionalna služba za zapošljavanje, Vlada, anketne agencije, Svjetska banka ili Međunarodni monetarni fond. Također nije uvijek jasno jesu li radnici »na crno« zaposleni ili nezaposleni. Tako se stopa nezaposlenosti, mjerena različitim aršinima, kreće od 14 posto, preko 17-18 posto, 25,7 posto, do preko 30 posto. I, dok se dokona javnost onda zabavlja koji je postotak bliži istini, stotine i tisuće ljudi svakoga dana ostaju bez posla i postaju novo opterećenje za one koji ostaju raditi.

Vlada Vojvodine je prošle godine pokrenula mjere koje su donijele opipljiv rezultat, no one su kratkog daha i oročene su duljinom trajanja programa, uglavnom na godinu ili dvije. 

»Jest, ima primjedaba da su ove mjere kratkoročne, no ja vas pitam – je li ekonomska kriza vrijeme za dugoročne planove? Ja mislim da nije i tvrdim da su ove mjere pridonijele tome da je u Vojvodini prošle godine stopa nezaposlenosti bila ista kao i prethodne i mislim da je i to nekakav uspjeh, ostati na istoj razini kao i u godini prije krize«, kaže pokrajinski tajnik za rad i socijalnu skrb Miroslav Vasin. On je na posljednjoj u nizu subotičkih sesija Agore, održanoj na temu nezaposlenosti, rekao kako će pokrajinske mjere poticanja otvaranja novih radnih mjesta, zapošljavanja i samozapošljavanja biti nastavljene i ove godine, te da je za tu namjenu izdvojeno 700 milijuna dinara.

»Dobra je vijest da smo na raspisani republički natječaj već dobili gotove projekte za preko 5 milijardi dinara, a loša je vijest da na raspolaganju imamo samo tih 700 milijuna«, komentira Vasin. »Ali, to ujedno znači i da ljudi prihvaćaju ovu vrstu potpore i da ona može imati efekta. Prošle smo godine na ovaj način otvorili 25.000 novih radnih mjesta i registrirali 2700 novih poduzeća, angažirali 1900 radnika u javnim radovima, zaposlili 6500 pripravnika... Jest to kratkoročno, ali ja ne mislim da država ne treba ulagati novac u otvaranje novih radnih mjesta, rezultati sami po sebi pokazuju da to trebamo nastaviti.«

 

UPOZORAVAJUĆI INDEKS BIJEDE

 

Profesorica makroekonomije na Ekonomskom fakulteta u Subotici dr. Danica Drakulić smatra, međutim, kako se kvaliteta svake vlade mjeri količinom društvenog bruto proizvoda, stopom nezaposlenosti, stopom inflacije i pokrivenošću uvoza izvozom. Po svim tim elementima, smatra ona, Srbija stoji loše.

»Naša je statistika u ogromnom problemu, jer je instrumentalizirana i u funkciji je političke manipulacije«, kaže prof. dr. Danica Drakulić. »Imamo drastično urušavanje društvenog bruto proizvoda, a zbir stope nezaposlenosti i stope inflacije je preko 40 posto. Taj se zbir naziva indeksom neugodnosti, odnosno indeksom bijede, i svaka ga vlada nastoji minimalizirati. Jedino kod nas to nije slučaj. Mi imamo nagodbu oko nezaposlenosti i inflacije. Političari znaju da je rješavanje problema teže od praznih priča o kreditima i infrastrukturi, pa se uopće niti ne bave ekonomijom i reformama, osim možda kratkoročno.«

Da se domaći političari problemom nezaposlenosti nisu bavili 20 godina unazad, tvrdi i politolog Boško Kovačević.

»Kod nas se prvobitna akumulacija kapitala odvijala po logici od prije 2 ili 3 stoljeća, iako postoje ozbiljni modeli po kojima se to može izvesti na drugačiji, bolji način, da to ne bude na ravni primitivnih odnosa političkih elita i vlasnika kapitala«, smatra Kovačević. »Ne vidim da se političke elite i lumpenburžuji u ovoj zemlji žele baviti socijalnom politikom, odnosno građanima. Njima to ne odgovara.«    

 

BOGAĆENJE I ŠPEKULACIJE

 

Uvodničari na Agori iznijeli su niz zanimljivih podataka. Dušan Torbica iz subotičke filijale Nacionalne službe zapošljavanja kaže kako se broj nezaposlenih u Srbiji, ovisno odakle stiže podatak, kreće od 730.000 do preko 800.000, a da je zaposlenih u listopadu prošle godine bilo oko 2,5 milijuna, odnosno za 200.000 manje nego u istom mjesecu 2008. godine, što pokazuje iznimno loš trend.

»Ključna riječ ovoga problema je tranzicija«, ističe Torbica. »Njene sadržaje upoznajemo preko njenih posljedica, a to su, među ostalim, korupcija, loš pravni poredak i slaba proizvodnja. Opadanje zaposlenosti nije praćeno otvaranjem novih radnih mjesta u privatnom sektoru, niti porastom samozapošljavanja. Privatizacija poduzeća poslužila je pojedincima za lako bogaćenje i špekulacije, što je dovelo do otpuštanja radnika.«

Torbica je, kao simptomatičan, iznio podatak da je, recimo, stopa zaposlenosti u Subotici 1992. bila 76,34 posto, 2000. godine 60,19 posto, a 2009. godine tek 42,7 posto.

Da ljudi svakoga dana ostaju bez posla mjesecima upozorava i potpredsjednik Samostalnog sindikata Subotice Stevan Huđi, koji je na Agori spomenuo samo neke od najnovijih primjera neshvatljivog odnosa poslodavaca prema radnicima – Slavica Parapharm i AD Mala Bosna. 

»Umjesto da se bavimo pravim sindikalnim poslovima – kolektivnim ugovorima, poboljšanjem uvjeta rada, organiziranjem sportskih aktivnosti, mi pokušavamo radnicima pomoći da sebi osiguraju minimum onoga što im zakon omogućava. A to je ponegdje jako teško«, kaže Huđi. »Što reći o vlasniku ili direktoru jedne tvornice koji se uopće ne pojavljuje u tvrtki, a radnici mu štrajkaju jer pola godine nisu dobili plaće. Ovi najnoviji primjeri trebaju biti alarm nositeljima vlasti da Subotica počinje zaostajati za drugim gradovima u zemlji.«

Z. Perušić