Arhiv tekstova

Subotička gradska uprava iskoristila je mogućnost zatražiti stručnu pomoć Njemačke organizacije za tehničku suradnju (GTZ), te putem ovog poduzeća, koje nudi podršku u rješavanju političkog, ekonomskog, ekološkog i socijalnog razvoja, već oko pola godine u Gradskoj kući radi Jörg Heeskens kao savjetnik gradonačenika za gospodarski razvoj i strana ulaganja u Uredu za lokalni ekonomski razvoj. Heeskens je diplomirao na studiju političkih znanosti s temom političkog sustava u Srbiji, o čemu sada piše i doktorski rad, a na prostorima bivše Jugoslavije živi već dvije i pol godine. Najprije je studirao u Sarajevu i Beogradu, a potom je radio kod GTZ insituta u njemačkom Goethe-Institutu u Zagrebu. 

Smatra kako je za Suboticu dobro što je zatražila od GTZ-a stručnu pomoć, jer time pokazuje dobru volju i otvaranje prema inozemstvu.  

»U Njemačkoj i u inozemstvu ljudi imaju strah od političkih situacija na Balkanu. Nije to samo loš imidž, to je loše iskustvo s politikom, korupcijom, itd. Kada stranci koji dolaze u Suboticu vide kako ovdje u Gradskoj kući radi jedan stranac koji sudjeluje i poznaje okolnosti, to još ne znači da tamo nema korupcije, ali jest korak prema povjerenju i većoj transparentnosti. Mislim da je to i šansa za grad i gradonačelnika, koji je mlad i čini mi se da stvarno pokušava mijenjati stvari.«

 

Vaša se pomoć odnosi na područje gospodarskog razvoja. Kako vidite perspektive?

 

Ljudi ovdje očekuju kako će kapital doći iz inozemstva i da će se time riješiti gospodarski problemi, ali to neće biti. Strani kapital može riješiti jedan dio ekonomskih problema, ali potencijal je ovdje i ljudi su ovdje. Primjerice, prošle su godine 80 posto novih radnih mjesta u Srbiji otvorile postojeće domaće tvrtke. Dakako, potreban je i inozemni kapital, ali ključ rješenja je ovdje, to su mala poduzeća koja već postoje.

 

Koliko vas slušaju kad im to kažete?

 

Slušaju, ali ne vjerujem da razumiju što kažem. U Srbiji je često problem što ljudi govore jedno a rade drugo, to je moje iskustvo. Ipak, mislim da ova ekipa ljudi u Gradskoj kući zna kako svijet ne čeka na Suboticu i da neće sutra doći neki veliki investitor koji će riješiti sve probleme koji ovdje postoje. Ali ljudi na ulici očekuju od politike da donese neke investicije iz inozemstva.

 

Ljudi to očekuju, jer političari imaju moć.

 

Ovdje sam pola godine i ne razumijem sve što se desilo, a često je i bolje da ne razumijem.

Prečesto ljudi previše očekuju od politike, a politika ne može riješiti problem, ne može otvoriti nove tvrtke – to mogu sami ljudi, i možda je ovakav način razmišljanja u Subotici malo bolji nego u drugim mjestima u Srbiji, jer ljudi sami žele raditi nešto. Nije kriv drugi čovjek, nije gradonačelnik kriv, nije Amerika, Europska Unija ili Beograd, moraš sam riješiti svoje probleme. Politika može stvoriti  mogućnost ljudima da otvore mala poduzeća, da svaki čovjek koji ima neku kreativnu ideju dobije prostor, vrijeme i malo novca da pokuša realizirati svoj posao.

Vjerujem da ljudi nemaju više iluzija, da su potpuno razočarani u sustav, onim što se desilo u privatizaciji i na političkoj sceni, ali što je rješenje? Stajati i ne raditi ništa dalje, govoriti – ne možemo ništa jer je svuda korupcija? Razumijem svaku osobu koja kaže – meni je dosta. Možda bih ja bio prvi koji bi otišao. Razumijem svakog tko ode, na žalost, ali budućnost su ljudi ovdje.

 

Mislite li da Subotica kreće prema rješavanju problema?

 

Subotica nije Srbija, jest dio Srbije ali, kako ja to vidim, ovdje je ipak drugačiji način rješavanja problema nego što je to u Beogradu ili još južnije. Ovdje se ozbiljnije pristupa, to je moje privatno mišljenje. Ima i tu dosta ljudi koji govore jedno, a rade drugo, ali rade nešto. Subotička gradska uprava do sada nije imala svoje zemljište koje bi mogla prodavati kao industrijski park, takvu mogućnost su imale samo privatne osobe, a ozbiljni investitor neće kupiti zemljište za izgradnju od privatnika. Grad sada ima u svojim rukama prostor u vojarni i u slobodnoj zoni, i to je šansa za razvoj. Zbog svjetske ekonomske krize imali smo dvogodišnju stanku investiranja, i Subotica je imala vremena raditi svoje domaće zadatke, a sada ima šansu krenuti. Stvarno vjerujem da takva mogućnost do sada nije postojala samo zbog prostora.

 

Koja bi grana gospodarstva mogla biti zanimljiva za Suboticu?

 

Prije svega proizvodnja organske hrane, to je velika šansa za Suboticu i Vojvodinu u cjelini. Ovdje postoji iskustvo u prehrambenoj industriji, ima prostora, vode, a sada ima i mogućnosti da se organska hrana prodaje EU. Velike tvrtke koje proizvode samo jeftinu hranu nemaju budućnost, ali kvalitetna i dobra organska hrana može imati. Potom, sigurno jedna od mogućnosti može biti  elektrotehnika, već postoje Loher i Siemens, ATB Sever i ljudi imaju iskustva u tom području.

S druge strane, u odnosu na Srbiju Subotica ima najveći broj poduzeća po osobi, što znači da su ovdje ljudi već spremni početi raditi kao privatnici i rješavati svoj problem. 

 

Je li razvoj turizma na Paliću ozbiljna priča?

 

Palić sigurno ima turistički potencijal, ali dok jezero nije čisto uopće nema smisla niti razmišljati o tome. Šansa za turizam postoji, ali ne samo kroz izgradnju hotela i golf terena, jer toga ima svuda u svijetu, nego razvojem biciklističkog turizma, ruralnog i etno turizma. Ne samo Subotica, već i cijela ova regija zbog blizine Dunava ima mogućnost za razvoj turizma, ali turizam nikada ne može biti budućnost ekonomije. Vidite to i na primjeru Hrvatske koja ima turiste, ali to ne znači da životni standard raste zbog toga. Ni Švicarska i Norveška ne žive od turizma, niti najbogatije zemlje u svijetu ne žive od toga, jer to nisu radna mjesta koja donose značajan profit. 

U Srbiji svi znaju za Palić i to su dobre pretpostavke, ali prvi korak mora biti čišćenje jezera i nema smisla pričati i planirati nešto što je tako daleko od realnosti, i kad grad nema snage završiti jedan gradski bazen.

 

Kako vidite političku situaciju u Subotici?

 

Možda ne mogu biti posve objektivan, jer sam angažiran u Gradskoj kući, ali trenutačno je komplicirana situacija. Razumijem što se desilo, no meni se čini kako o tome nije odlučio grad, nego je odlučeno iz Beograda, premda suradnja između Saveza vojvođanskih Mađara i Demokratske stranke još postoji, kako ja to vidim.

 

Kako doživljavate ovdašnji mentalitet?

 

Već dugo se bavim temom Balkana i naučio sam živjeti s tim mentalitetom koji jedan dan voli, a drugi dan mrzi. Sada već umijem procijeniti očekujem li u nekoj situaciji previše i kako mogu privoljeti ljude da urade ono što treba. Ponekad poludim i mislim da stvarno ne mogu više, ali onda drugi dan kažem sebi OK, ovdje je drugačije. Primjerice, planiramo neki kongres u rujnu i njemačka strana već točno zna u kom će hotelu biti osiguran smještaj, tko će prevoziti, u koliko se sati što odvija, a ovdje još nije moguće niti otvoriti tu temu i reći kako će možda biti neki kongres u rujnu. Ako bih to danas rekao dobio bih neki odgovor bezveze, kao – da, super. Oni znaju što će biti sutra i prekosutra, a nemaju pojma što će biti u rujnu, to je previše daleko.

 

Je li takav mentalitet otežavajuća okolnost prilagođavanju standardima EU?

 

Nije to problem, imate to i u Bugarskoj i Rumunjskoj. Takav način života može biti šansa, jer kada mi u Njemačkoj sve isplaniramo pa se desi nešto što nije u planu, onda padnemo i ne znamo dalje. Ovdje ljudi ne planiraju tako dugoročno, ali na kraju riješe problem. Spontaniji su i kreativniji, i to je šansa jer se ovdje može riještiti svaki problem i bez plana.

 

Što za vas osobno znači iskustvo ovdje?

 

Radio sam kao savjetnik za političare u Švicarskoj, tamo je politički sustav završen, ništa se više ne mijenja, a ovdje se nešto desilo, i za mene, koji imam 32 godine, velika je šansa raditi negdje gdje su se desile važne stvari. Sada Srbija, kao i grad Subotica, mora odlučiti gdje ide i za mene je interesantno što mogu biti tamo gdje se nešto dešava.

Dopada mi se u Subotici što mogu čuti mađarski i srpski, odnosno hrvatski jezik, što imate katoličku, pravoslavnu i protestantsku crkvu, džamiju, to je nešto čega nema u Srbiji, a ne znam ima li toga  svuda u Vojvodini. Čini mi se da je Subotica stvarno središte vojvođanskog života. Samo, ovdje u Subotici stalno čujem kako smo mi ovdje malo bolji nego oni, naša je educiranost bolja, mi imamo habsburško naslijeđe. Ali samo sjede i govore – mi smo bolji, a ne dokazuju to svakodnevnim radom. Ponekad imam osjećaj da ljudi, ne bih rekao da su arogantni, ali misle – pa, mi smo Vojvodina, nismo mi Šumadija. Kada slušate to svaki dan ponekad i povjerujete, ali da biste to dokazali morate raditi svaki dan, ponovno i ponovno. Što me je briga za ono što se desilo prije 200 godina i što je ovdje bio Habsburg? To je odlično, vidimo to po gradskoj arhitekturi, ali to je prošlost. Budućnost ne možemo graditi na tomu što je ovdje nekad bio Habsburg.

S. Mamužić