Arhiv tekstova

Subotička je kalvarija i ove godine tijekom korizme i uskrsnih blagdana bila mjesto molitve i okupljanja. Kao i prijašnjih godina okupljao se značajan broj ljudi koji su baš tu na Golgoti došli moliti na svoje nakane i tražiti utjehu kod Žalosne Gospe, kojoj je kapelica na kalvariji i posvećena. Kako smo mogli primijetiti, obnavljanje same kapelice je tek privedeno kraju, bar oni radovi koji su bili planirani za sada. No, planova ima još.  Tijekom godine vjernici se najčešće kalvarije sjete samo za vrijeme korizme i Velikog tjedna, no o njoj treba voditi računa cijele godine. O samoj kalvariji, iako je ona gradska i pripada svim župama, skrbi župnik župe Isusova Uskrsnuća mons. Bela Stantić. 

Kada je i kako nastala Subotička kalvarija? 

Kalvarija je uvijek bila vrlo bliska katoličkom življu, osobito nama bunjevačkim Hrvatima. O tome govore i podaci da je ovo već treća kalvarija u Subotici. Kapelica je podignuta 1877. godine, a postaje 1879. godine. Zavjetnu kapelu Žalosnoj Gospi je podigla Vranka Mukić, rođena Malagurski. Ispod kapelice su pokopani ona, njezin muž i cijela obitelj, dok su postaje donirali različiti sponzori, o čemu svjedoče pločice s imenima donatora.

Izgleda li kalvarija i danas onako kako je prvotno urađena ili su načinjene neke izmjene u samom izgledu? 

Uglavnom je ostala ista. Svojevremeno se ispred kapele i triju križeva nalazio takozvani Božji grob s corpusom Isusovim. Međutim, sasvim je bio popucao i počeo se raspadati. Zato smo ga uklonili i postavili stubište pred kapelicu koje je i danas tu. U postaje su stavljeni liveni likovi, jer su prvotni, koji su bili nacrtani na limu, oksidirali i likovi nisu bili prepoznatljivi. Na kapelicu je stavljen novi limeni krov i novi prozori i vrata. Urađeni su zidarski radovi u cijelosti na kapelici, na postajama, kao i na portalu na ulazu u kalvariju. Ograda je u cijelosti očišćena i obojena. U kapeli je načinjen novi kameni oltar prema puku. Ove su godine zamijenjeni svi prozori na kapeli i ulazna vrata. Konačno smo prošle godine dobili struju u kapelicu, a obećana nam je i cjelovita rasvjeta kalvarije.

Rekli ste kako ove godine planirate obnoviti 14 postaja i da tražite darovatelje. Tko može biti donator i ima li nekih posebnih uvjeta?

Da. Hvala što ste to objavili i sponzori su se počeli javljati. Uvijek je problem novac. Malo se novca skupi na kalvariji, a puno je objekata koje treba održavati. Zato nismo u mogućnosti sami uraditi, nego molimo sponzore. Naši su ljudi siromašni i sve siromašniji, pa nam treba pomoć grada kao i tajništva iz pokrajine! Zahvaljujemo im na dosadašnjoj pomoći. Nemamo nikakvih posebnih uvjeta, svi koji žele pomoći uvijek su dobrodošli, a mogu se javiti na adresu: Župni ured Isusova Uskrsnuća, Gajeva 2, 24000 Subotica (telefon 524-496).

Kako uspijete sve radove financijski pokriti i pripremiti sve potrebno za pobožnost križnoga puta?  

Toliko ima dobrih ljudi koji mi pomažu, da ja trebam neprestano zahvaljivati. I ove godine sve što ste vidjeli i čuli, čega prije nije bilo, jest dobrota ljudi: rasvjeta kalvarije, ozvučenje, čišćenje, kićenje, dežurstva…, sve je to ljubav prema kalvariji. Ove je godine Gabrijel Kujundžić sa svojim ljudima potpuno osvijetlio kapelu iznutra i izvana. Stipan Milodanović i Marinko Piuković su sve dane što smo imali križni put na kalvariji osigurali i pripremili ozvučenje, te smo na svakom mjestu lijepo čuli i bez napora pratili razmatranja križnog puta. Josip Kopilović je s drugim dobrim ljudima očistio dvorište kalvarije, očistio postaje, aranžirao kapelu, okitio… Cijelo vrijeme muževi su dežurali dok je kalvarija bila otvorena, te otvarali i zatvarali kalvariju. I još puno drugih detalja koje ne stignem spomenuti. Isto sam tako dužan zahvaliti samoupravi našeg grada i tajništvu iz pokrajine od kojih smo dobili donacije pa smo mogli barem malo uraditi na kapelici i oko nje. Zar onda ne trebam zahvaljivati? Rekao bih da je to sve plod Kalvarije i onoga što smo tamo naučili.

O kalvariji skrbite otkako ste župnik u župi Isusova Uskrsnuća. Zbog čega ljudi toliko cijene kalvariju? 

Smatram da ima više razloga od kojih bih želio naglasiti sljedeće: Znate da je Kalvarija brdo pokraj Jeruzalema gdje je Gospodin Isus bio raspet na Veliki petak i gdje je umro. To nije jednostavan čin, jer znamo da je Isus Bog, a bio je raspet i ubijen od ruke čovjeka. I kad znamo kako je tekao cijeli proces Njegove osude, vidimo da je tu krivac netko drugi. I vidimo, glavni krivac je čovjekov grijeh za koga Božji Sin trpi i umire. Dakle, tu nije riječ o klasičnom traženju krivca i kazne, nego je tu na djelu Bog koji ljubi čovjeka i želi tom žrtvom biti žrtveni jaganjac, da bi se čovjek mogao vratiti Bogu. Isus je taj jaganjac koji plaća čovjekovu krivnju. To se vidi i po tome, što je sudac Poncije Pilat izjavio: »Ja na ovom čovjeku ne nalazim nikakve krivice…!« (Lk 23,4). A satnik izjavljuje: »Zaista, ovaj bijaše Sin Božji!« (Mt 27,34). Dakle, Isus je nevin, a ipak umire kao krivac.

Sad se vraćam na vaše pitanje: Ljudi koji imaju vjere, a nije rijetkost i drugi, osjećaju potrebu za dubljim proživljavanjem Isusove Muke i Smrti, jer vjeruju da su i sami svojim grijesima bili uzrok tih Muka. Na kalvariji se može puno jače doživjeti sve to, jer tu imamo 14 postaja na kojima se vidi slika nekih detalja s Isusove Muke. Ljudi se kreću i to ih asocira na stvarni križni put kad je Isus po jeruzalemskim ulicama nosio križ, padao, susretao se sa svojom Majkom, s Veronikom, sa ženama koje su plakale gledajući Isusa. Za to se vrijeme sluša razmatranje i opis događanja što sve stvara ambijent koji je bio na Kalvariji kod Isusove Muke i Smrti. Ujedno, svi nosimo svoje križeve života i tako nam je dobro vidjeti da nismo sami u tome. Tako je kalvarija uvijek prava »škola života«.  

Tijekom godina promatrate ljude kako dolaze na kalvariju, mole i odlaze napunjena duha. Koliko, po vašem mišljenju, pobožnost križnoga puta može utjecati na svakidašnji život ljudi?

Puno, jako puno. To i jest cilj pobožnosti križnog puta. Meni je uvijek žao kad po našim medijima slušamo o nekakvim »vjerskim običajima« i slično, kad se govori kao da je vjera i kršćanski život »obavljanje nekih običaja«. Nikako! To je život. Kad Bog nešto čini, to ima duboku podlogu. Za Njega je sve smišljeno i planski. Za Njega je sve poruka nama ljudima.

S obzirom da je vaša župa posvećena Isusovu ukrsnuću, je li onda kod vas na Uskrs ujedno i proštenje? 

Da. To je još jedna milost za našu župu. Naša je crkva posvećena Isusovu uskrsnuću i to se vidi po velikoj slici Zlatka Šulentića koja dominira na čelu crkve. Nedavno smo dodali još dvije slike: Lazarovo usksnuće i Uskrsnuće svih ljudi na Sudnji dan, što je izradio Lajčo Vojnić Zelić. Naime, to je bila zamisao velikog biskupa Lajče Budanovića da nova katedrala bude sva u znaku uskrsnuća: Isusovo uskrsnuće, Lazarovo uskrsnuće (jer je mecena te crkve bio Lazo Mamužić) i uskrsnuće svih nas. Na sporednim oltarima  se vide mjesta gdje su te slike trebale biti izrađene u mozaiku kao i Kristovo uskrsnuće. Kad je biskup Matija Zvekanović kao župnik u našoj crkvi dao naslikati sliku Isusova uskrsnuća, onda je otpala mogućnost da druge dvije budu u mozaiku. Tako mi u našoj crkvi imamo baš na Uskrs i proštenje. To mi je jako drago, jer se ljudi za Uskrs svakako ispovijedaju i u velikom broju pričešćuju. Tako onda mnogi postignu potpuni oprost, što je smisao proštenja. Zato kažem kako mi imamo najljepše proštenje, što je istina. 

Željka Vukov