Arhiv tekstova

Danas već priznati klasik Antun Šoljan (1932.-1993.) jedan je od rijetkih koji je čitavoga života bio profesionalni književnik, urednik, antologičar, prevoditelj. Iako je korijenima vezan uz Stari Grad na otoku Hvaru, stjecajem okolnosti rođen je u Beogradu, a djetinjstvo je proveo u Pančevu gdje je pohađao osnovnu školu koju nastavlja u Slavonskome Brodu. Gimnaziju je završio u Zagrebu. Na Filozofskome je fakultetu diplomirao engleski i njemački. U književnosti se javio kao šesnaestogodišnjak pjesmama. Kao pjesnik prošao je put od eksperimentalnog konstruktivizma do smirenog poetskog govora koji obnavlja veze s tradicijom. Cijeloga je života gradio koncepciju književnosti koju je započeo djelovanjem u trima kultnim časopisima »Krugovi«, »Međutim« i  »Književnik«. U njima je bio urednik i pokretač novoga načina mišljenja o literaturi. Bio je i izniman književni prevoditelj, ponajprije s engleskog.

Za života je objavio sedam zbirki pjesama: »Na rubu svijeta«, 1956.; »Izvan fokusa«, 1957.; »Gartlic za čas kratiti«, 1965.; »Gazela i druge pjesme«, 1970.; »Čitanje Ovidijevih Metamorfoza/ Rustichello«, 1976.; »Bacač kamena«, 1985.; »Prigovori«, 1993. Njegove ga zbirke predstavljaju kao refleksivnog pjesnika zabrinuta za temeljna pitanja čovjekove egzistencije. Teško je pronaći književnu vrstu u kojoj se nije okušao. Objavio je četiri knjige priča: »Specijalni izaslanici«, 1957.; »Deset kratkih priča za moju generaciju«, 1966.; »Obiteljska večera«, 1975.; »Hrvatski Joyce i druge igre«, 1989.; četiri romana: »Izdajice«, 1961.; »Kratki izlet«, 1965.; »Luka«, 1974; »Drugi ljudi na mjesecu«, 1978. U središtu njegovih urbanih novela i romana su likovi buntovnika, nezadovoljnih ljudi koji se ne mogu uklopiti u društvo, nego u posebnu društvenu skupinu – klapu. Ti su junaci redovito pripadnici njegova »izgubljena naraštaja« odrasloga iza »željezne zavjese« u vrijeme hladnoga rata. Ti mladi ljudi ne uspijevaju uspostaviti sklad s vremenom i sredinom koja ih ne prihvaća pa se osjećaju izopaćenima.

Objavio je i tri knjige eseja i feljtona: »Zanovijetanje iz zamke«, 1972.; »Sloboda čitanja«, 1991.; »Prošlo nesvršeno vrijeme«, 1993.; te  mnogobrojne drame od kojih je dio sabran u dvjema knjigama »Devet drama«, 1970. i »Mjesto uz prijestol«, 1991. Napisao je i jednu knjigu priča za djecu »Ovo i druga mora« (1975.).  S Ivanom Slamnigom uredio je »Antologiju moderne poezije zapadnoga kruga« (1974.) i  »Zlatnu knjigu američke poezije«, (1980.), a sa Slavkom Mihalićem i Josipom Pupačićem »Antologiju hrvatske poezije XX. stoljeća« (1966.). Ostavio je traga i u dramskoj književnosti objavivši desetak radio-dramskih i scenskih djela (»Brdo«, »Galilejevo uzašašće«, »Dioklecijanova palača«, »Bard« i dr.). 

Po mnogočemu je bio modernist, povezan prijevodnom literaturom sa Zapadom i njegovim uljudbenim stečevinama, ali bio je i tradicionalist, ponajprije poštujući hrvatsku književnost i jezik. Taj svestrano nadaren pisac, duboke misli i vrhunske estetičnosti, u svom je književnom djelu ostvario svevremenu vrijednost. Nema mnogo pisaca u hrvatskoj književnosti čijim se imenom nazivaju razdoblja u kojima su djelovali. Šoljan je obilježio razdoblje između šezdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća te se ono može označiti Šoljanovim dobom. Bio je čovjek i umjetnik izrazite osobnosti i individualnosti u stalnom traganju za prostorima ljudske i stvaralačke slobode.