Arhiv tekstova

Vojvođanski umjetnik-stvaratelj Stanislav Preprek (1900.-1982.) posjedovao je golemu umjetničku nadarenost. Osim što je po profesiji bio učitelj, bio je i skladatelj, pjesnik, orguljaš, zborovoditelj, improvizator na orguljama i glasoviru, glazbeni spisatelj, melograf i knjižničar. Odlično je znao njemački, francuski i esperanto, a dovoljno latinski i grčki. Zbog velike širine svoga djelovanja i zanimanja bio je i jedinstven renesansni intelektualac. Po narodnosti Hrvat, dalekim podrijetlom iz Moravske, živio je u malim provincijalnim sredinama gotovo nepoznat.

Povučen u sebe i slabog vida, Preprek je opravdanje za svoje postojanje nalazio u umjetničkom stvaranju, čitanju, prevođenju, znanosti i razmišljanju. Odražavajući u svojim djelima radost i tragičnost življenja ona predstavljaju snažan iskorak prema obogaćivanju osjećajnosti suvremenog čovjeka. Stvaranje mu je bilo katarza i oslobađanje od teških duševnih stanja i istinska nadoknada za životna razočaranja. Kao skladatelj prošao je kroz nekoliko stvarateljskih razdoblja da bi se ustalio u široko shvaćenoj tonalnosti. Stapanjem raznih glazbenih pravaca prošlosti sa svojim originalnim i izvornim glazbenim zamislima i rješenjima stvorio je svoj glazbeni jezik. Kretao se naprijed, ali ne u vrtlogu razbarušenog tehničkog izričaja, nego koračajući po zdravom tlu punom životnih sokova sposobnih da nahrane jednu bujnu i zdravu osobu.

 

Samozatajni skladatelj

 

Preprek je bio čovjek energičan, razvijenog osjećanja dužnosti, koji nije potonuo u ništavilo života. Osamljen u svojoj sobi čuo je i bilježio glazbu koja potječe iz najljepšeg i najpjesničkijeg što je nosio u sebi. Doista je bio samozatajni skladatelj, jer je život postojao u njemu samome i jer za njega nisu postojali krikovi gradskih bulevara. Svojim je duhom slijedio velike ideje čovječanstva, a svojom je dušom išao za velikom umjetničkom ljepotom.

Preprekov glazbeni opus broji oko 700 skladbi, a sastoji se od simfonije, komornih, crkvenih, vokalnih, orguljskih i glasovirskih djela. Njegova lirska glazba stoji uz sam bok svjetskoj vokalnoj i instrumentalnoj lirici.

Kao vrhunski glazbeni improvizator, uvijek na visini toga umijeća, Preprek je svoja improvizatorska nadahnuća izlijevao i u crkvama gdje je vršio orguljašku službu. Iz jednog ili dva glazbena motiva ispredao je čitav glazbeni oblik, nizao tonove i boje, izvijao napjevne arabeske, sve nove i novije harmonije, dok njegovo djelo, u najuzvišenijem glazbenom zanosu, nije zazvučalo iz svih orguljskih svirala noseći dušu u nedohvatne mistične predjele. Čovjek takva kova, s tolikim stvarateljskim darom, morao je biti glazbenik.

Na likovnom polju Preprek se nije mogao razvijati zbog slabog vida i sljepoće. Ostavio je četrdesetak crteža iz svoje mladosti, koji svjedoče o njegovoj likovnoj nadarenosti. Crteže crkvenih zdanja odlikuje kaligrafska preciznost dostojna sjevernjačkih majstora.

 

Književni opus

 

Preprekov prozni doprinos je skroman. Napisao je novelu »Zadnje poglavlje«, odlomak romana »Nepoznatim, tamnim putovima«, dvije prozno-poetske crtice pod nazivom »Latice« i »Na rubu noći« i završno poglavlje romanu »Šljunak na nebu« I. Asimova pod nazivom »Ipak i drugi korak«. Namjeravao je napisati roman »Robovi«, putopisnu novelu »Avesol-Avelun«, započeo pisati novelu »Smrvljeni Laokoon« i zamislio novele »Smrt na ulici« i »Susret stoljeća«. Pošto navedeno nije ostvario u cijelosti napisao je kratak sadržaj romanu i novelama.

Preprekov pjesnički opus broji 339 pjesama na hrvatskom i 20 pjesama na njemačkom jeziku. Dio tih pjesama jednak je mnogim europskim pjesničkim ostvarenjima. U Preprekovoj pjesničkoj lirici najvažnije je što se u njenom crnom pejzažu odražava ljudska duša. Ona kao prizma ulazi u sve stvari žive i mrtve prirode i živi baš zato što je svjesna da je u njoj i vječnost. Zato se ovaj pogled čini mističnim. Pa ipak, svagdje osjećamo svijest koja sve želi kristalizirati i urediti Kaos u Kozmos.

Pokraj dubokih općečovječanskih misli, Preprekove pjesme obiluju i divnim slikama prirode. One nisu samo pjesme, one su glazba riječi, one su plavo-bijele simfonije neba i oblaka, zelene simfonije trava i cvijeća i sive simfonije lutanja kroz tmine.

Svojom sabranom poezijom, izdanom 2004. godine u Novom Sadu, Preprek se predstavlja kao uzbudljiv pjesnik. Ovladavši glazbenom, pjesničkom i donekle likovnom abecedom, on je u tišini provincije, najdulje u Petrovaradinu, bilježio svoj osobni doživljaj vremena. Visoko naobražen i kulturan on piše odnjegovanu poeziju izvan svih pjesničkih zahtjeva i naloga dana i trenutka. Ostavio je za sobom osam lirskih ciklusa, koje sada čitamo gotovo s nevjericom. Možemo se zapitati: kako je mogao ostati nepoznat tako bitan čovjek kulture i originalan pjesnički glas? 

Preprekov prevoditeljski rad također je vrijedan i obilan. Prevodio je američkog pjesnika W. Whitmana, kineskog pjesnika Li-tai-poa, perzijskog pjesnika Hafisa, indijskog pjesnika R. Tagorea i njemačke pjesnike A. Momberta, Th. Daublera, St. Georgea, R. Dehmela. Preveo je podulju novelu »Lajningenova borba s mravima« C. Stephensona i roman »Majstor sudnjeg dana« L. Perutza. Njegov najuspjeliji prevoditeljski pothvat jest sjajan prijevod sumersko-babilonskog epa »Gilgameš« s opširnim nadahnutim proslovom. Ovaj drevni ep, biser svjetske književnosti, izdale su dosad mnoge naše tiskarske kuće učinivši ga poznatim našoj javnosti. Sve navedeno Preprek je preveo s njemačkog jezika.

I na kraju, važno je znati i to da je Stanislav Preprek stvarao zato što je morao, a ne zato da bi se nekome dopao.