Arhiv tekstova

Prošao je Uskrs. Vraćamo se našoj svakidašnjici. Doduše, ona je još uvijek u uskrsnom vremenu i zapravo ide prema Pedesetnici – Duhovima. Vrijeme koje je osobito važno. Zašto? U Pracrkvi su se krštavali, krizmali i pričešćivali odrasli samo u Uskrsnoj noći. Nakon što su tri godine prolazili kroz svojevrsnu formaciju, ostalo im je pedeset dana do Duhova da uđu u »tajnu zajedništva« kršćanske zajednice. Tri godine su slušali na liturgiji nakon homilije đakonov poklik: »Oglašenici (katekumeni) izađite! Katekumeni izađite!« Sada konačno mogu ostati kao punopravni članovi zajednice i učiti jedni od drugih kako se postaje tijelom sa različitim organima, ali jednom dušom. Kako se postaje jedno. 

Međutim, na našoj društvenoj i narodnoj sceni kao da nije vrijeme od Uskrsa do Duhova. Imam dojam – možda se varam – da se još više rastačemo a ne sjedinjujemo. Tako brzo, odlučno i »nepogrešivo« vidimo negativnost kod onih, makar samo malko drugih i drugačijih, te prstom upačujemo, u javnosti reagiramo, u novinama pišemo i iza sebe ostavljamo pustoš koja kao nekakav orkan uništava i sam život. Ili se možda varam pa je sada ovo vrijeme »pročišćavanja«? Što mora propasti neka propadne!? Tko će ostati? Toliko toga nas daleko više spaja nego razdvaja, ali ne postoji dijaloga među nama samima, a osnovna pretpostavka dijaloga je dobra namjera i poznavanje onoga što nas povezuje, a ne onog što nas dijeli, ako se teži istome cilju. Trebamo težiti istome cilju. Povijest se ne ponavlja. Ona je sada u našim rukama ili je za nas više neće biti. Odgovornost je velika. Isus kaže baš o ovom vremenu »Istina će vas osloboditi«. Da, ali koja istina? Ona, njegova, spasenjska! 

 

RIJEČ JE O JEDNOM »HVALA«

 

Da nam bude jasnija teza o kojoj razmišljam, evo kratka priča: Iz kuhinje je, kao i obično, žena doviknula: »Gotovo!« Muž, koji je čitao novine, i dvoje djece, koja su gledala televiziju i slušala glazbu, dojuriše bučno k stolu i pograbiše žlice. Žena je ušla. Ali umjesto uobičajenih mirisnih jela stavila je na stol pregršt sijena. »Pa... što je ovo?!«, pitalo je njih troje. »Da ti nisi poludjela?« Žena ih je gledala, a onda mirno odgovorila: »Ta, kako sam mogla i pomisliti da ćete išta zapaziti? Već vam dvadeset godina kuham i nisam nikad čula kako ste mi ičim dali do znanja da ne žvačete sijeno.« Ovoj priči nema komentara. Jasno je da tako lako zaniječemo decenije suradnje i rada radi jednog neugodnog događaja ili nečije nesmotrenosti i »dok kažeš tri« – ode glava. 

Druga priča je slična. Muž nikada nije svojoj ženi iskazao onu pažnju koju ona zaslužuje. Nikada nije pokazao, osim pred drugima, što stvarno treba značiti u životu žene. Drugim riječima, bio je dvoličan. Žena, da bi ga upozorila, poslužila se jednim vlastitim tekstom. Isto bez komentara. Ne znam ishod, ali je muž trebao razumjeti. Naime, ovaj događaj glasi ovako: Za desetu godišnjicu braka žena je u novinama koje je muž redovito čitao platila sljedeći oglas: »Hvala, hvala, ljubavi, jer to što sam danas sretna žena, supruga i majka, dugujem tebi. Hvala što mi govoriš da sam uvijek i posvuda jedina tvoja, hvala što mi kažeš da sam lijepa, hvala što sam ti važna, hvala za tvoje poglede pune ljubavi kad smo među ljudima. Hvala za one tvoje: ‘Volim te’ što ih ostaviš tu i tamo kad im se najmanje nadam. Hvala što postojiš. Hvala za ove prekrasne godine ljubavi.« Imamo bezgraničnu moć: odlučivati o sreći i nesreći ljudi koji nas okružuju. Obično je riječ o jednom »hvala« izrečenom ili zaboravljenom. 

 

OBVEZA SABRANOSTI I OPREZA

 

Već sam spomenuo kako je svako vrijeme važno jer se ne ponavlja. Iz toga slijedi da je u svakom vremenu odgovornost za postupke nezaobilazna. Pitam se poštujemo li zakonitost te odgovornosti za sebe i druge, a onda i za budućnost. Postoji u pozitivnom pravu, a još više u naravnom moralnom pravu zakonitost kako kada reagirati. Osnovno načelo je: što ne želiš da tebi čini drugi, ne činiš ti drugome. U zajednici je osnovno pravo da je uvijek interes zajednice i općega dobra ispred osobnog i privatnog. Ne može se graditi zajedništvo, a iskorištavati zajednica. Ne može se biti članom jedne institucije a raditi protiv nje. Ne može se biti članom jednoga naroda, a ne voljeti ga i vjerovati u njegovo uskrsnuće. Ovi nas dani obvezuju na duboku sabranost i oprez. Zar stvarno ne smijemo učiniti drugome ono što ne želim o sebi? Da, to je istina ona koja nas oslobađa i načelo koje Isus postavlja pred nas. Neka Duh Sveti prosvijetli i one koji nisu vjernici, a vjernike neka potakne da svi zajedno shvatimo važnost ovoga vremena.