Arhiv tekstova

Konoplja je industrijska biljka koja je, po zapisima, korištena u Kini još prije najmanje 10.000 godina. »Ma« – kako Kinezi nazivaju konoplju, davala im je vrlo ukusno sjemenje. Vrlo rano naučili su koristiti i gotovo neuništivo vlakno, koje se dobiva od njezinih stabljika, a poznata je i primjena konoplje u liječenju malarije, reume i još nekih zdravstvenih tegoba. Pretpostavlja se kako je u Europu konoplja dospjela prije 5500 godina. 

Korištenje ove višestruko primjenjive biljke nastavilo se stoljećima. Od konopljinih vlakana izrađivani su dijelovi srednjovjekovnih oružja i oruđa, a u pomorstvu su jako bitna bila užad i jedra. Od  XIII. stoljeća u Europi počinje proizvodnja papira od konoplje i starih krpa, koje su najčešće bile izrađene od konopljinih vlakana. Na takvom papiru tiskana je 1445. godine i poznata Gutenbergova biblija, a očuvana je do danas u originalu jer je bila zapisana na gotovo neuništivom papiru od konoplje. 

Sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća ova biljka uzgajana je u velikoj mjeri u ataru Sonte. Sirotinji, koja je imala u posjedu samo male parcele obradive zemlje, osiguravala je kakav-takav prihod, jer je bila najisplativija kultura. Priprema za uzgoj konoplje počela bi još u prethodnoj godini. Paori su sami proizvodili sjeme. Na njivi s kukuruzom posijali bi »konopsko sime«. Ova biljka sijala bi se u redove s kukuruzom, na svakih 15 do 20 metara razdaljine. Nakon dozrijevanja odsijecala bi se do zemlje, vezala u snopove i dopremala doma. Sjeme bi se obijalo, a stabljika je rabljena za izradu plotova ili, nerijetko, za loženje zidanih peći. Iduće godine bi iz toga sjemenja nakon sjetve nikla jalova, odnosno industrijska konoplja. Konoplja je zahtijevala fino obrađenu podlogu, tako da je najbolje uspijevala ukoliko je tamo prethodne godine bilo posijana neka od sitnozrnastih kultura. 

Ova fotografija nastala je 1952. godine. Prigodom oranja snimljen je tada 17-godišnji Antun Šokac, u Sonti poznat kao Tuna Žiškov. 

»Sjetva konoplje iziskivala je najmanje tri, a ponekad i četiri oranja. Ovo je bilo drugo. Prvo bi se, odmah poslije žetve, oljuštio strnjak duplirom (zaprežni plug s dvama raonicima op.aut.), ovo snimljeno oranje malo je dublje, ore se plugom samcom. Ja sam orao starim plugom, drvenjakom. Zvali smo ga vepar, jer mu je u glavi bila ugravirana divlja svinja i to je najstariji plug koji u Sonti postoji. Potom se razbaci stajnjak, još jedanput se, ovoga puta najdublje, poore i time je završena jesenska priprema. Na proljeće, ukoliko je »zarastito«, poore se duplirom, vrlo plitko, kako bi se skinula trava. Prije sjetve tako pripremljeno zemljište se podrlja, poslije sjetve se povalja valjkom, kojega su vukla dva konja. Konoplju smo sijali prvu, u vremenu od 1. do 10. travnja, a dozrijevala bi u kolovozu. Kosili bi je ručno, fagovima, jer strojna kosilica ostavlja visoku strnjiku, a fagovima bi se stabljike odsijecale do zemlje, tako da su gubici bili minimalni«, završava dida Tuna svoju pripovijest. Stari Sonćani, koji su bili nadaleko poznati po uzgoju kvalitetne konoplje, manji dio ovoga proizvoda ostavljali bi za kućnu preradu, veći dio bi prodavali. Ostavljena konoplja prerađivala bi se na starinski način. U plitku vodu potapalo bi se snoplje i nabacalo bi se blato, kako ne bi isplivalo. Tako potopljeno ostalo bi 10 do 14 dana, dok se ne bi ukiselilo. Kad bi konoplja bila ukiseljena, vadila bi se iz vode, dobro oprala od blata i vozila kući na sušenje. Osušena, izlomila bi se u »stupi i trlici« i tako izlomljena nosila bi se na gnječenje kamenim valjkom. Najbliži vlasnik valjka bio je u Bačkom Brestovcu, a šezdesetih godina ovo postrojenje pribavio je i Stevan Bačić iz Sonte. Iz konoplje koja je prošla postupak na valjku, na grebenu bi se izvlačile kučine, koje bi na daljnji postupak prerade preuzimale žene. Otpad iz ovoga postupka, puzder, rabio se za loženje, a gotovo svaka kuća u Sonti tih godina je imala puzderaču. Tako ni od ove biljke stari Sonćani nisu imali niti grama otpada.