Arhiv tekstova

Nenadić je malo salašarsko naselje, od Sombora udaljeno samo nekoliko kilometara prema sjeveroistoku. Danas broji svega oko 400 stanovnika. Blizina Sombora značila je puno za njegove mještane koji su se bavili isključivo poljoprivredom, ali Nenadić je oduvijek bio pomalo odvojen, reklo bi se blago izoliran. Kroz središte ovog naselja pruža se duga cesta koja od Sombora vodi prema Gakovu i Rastini, s po redom uvučenih kuća, uglavnom većih imanja s jedne i s druge strane. Cesta u Nenadić salašima nikada nije bila prometna, kao što je to slučaj u mnogim drugim salašarskim naseljima somborskog okruga, te su u ovo naselje sporije stizali novi trendovi, a vrijeme je pokazalo kako su oni donosili više negativnosti nego dobra za zdrav obiteljski život. 

Nenadićanima dakle, ova blaga izoliranost nikada nije smetala, dapače, uzimali su samo ono što im je potrebno i koliko im je potrebno, jer njihov zdrav paorski mentalitet naslijeđen od predaka koji su odrastali na zemlji, živjeli sa zemljom i od zemlje, nije dopuštao urušavanje njihove stoljećima građene tradicije, vjere i ljubavi prema svome narodu.

 

Napuštena škola

 

Malo je pisanih podataka o Nenadiću. Zna se kako je škola podignuta 1792. godine u tadašnjim Stolišićima, što je bio prvi naziv za ovo naselje po čuvenoj čardi koju je držala obitelj Stolišić kod Mađaruta, gdje je bila frekventna cesta od Lemeša do Bezdana. Sadašnja škola je izgrađena 1910. godine i u njoj su djeca pohađala nastavu do četvrtog razreda osnovnog obrazovanja, ali je i ona prestala s radom prije desetak godina. Danas ova zgrada lijepog oblika zjapi prazna, ali i kao i ostale malobrojne ustanove govori o ne tako davnoj prošlost kada je bilo više djece i više života. O tome nam je govorio i naš prvi sugovornik iz Nenadića Karlo Karas:

»Pravo je čudo da je nekada bila veća sirotinja, a ljudi su bili veseliji i raspoloženiji«, sjeća se Karlo Karas. »Navečer se išlo u branč (divan, prelo), ljudi su bili puni života i bilo je više djece. Danas su mnogi salaši u kojima je bilo puno djece ostali prazni. Radilo se puno, ljudi su bili toliko vrijedni da se za  ljenjivce znalo reći: ‚Vidi lijenčine. Četiri sata ujutru, a on još nije ustao!‘ Tako je bilo i lijepo se živjelo.«

 

Braća Radić u Nenadiću

 

Karlo Karas nam je govorio i o jednom vrlo važnom događaju za povijest ovdašnjeg hrvatskog življa, a kojeg su mu prenijeli stariji. To je dolazak i boravak Stjepana i Pavla Radića koji su prenoćili na njihovom salašu, kod Karlovog oca Šime. Antun Matarić, zemljoradnik s Nenadić salaša, 1923. godine se vratio iz vojske, gdje je boraveći u Zagrebu dolazio u izravnu vezu sa Stjepanom i Pavlom Radićem, Đurom Basaričekom, Ivanom Pernarem i drugim vođama Hrvatske seljačke stranke. Vrativši se kući, Antun Matarić djeluje politički pod utjecajem HSS-a. Prvi veliki uspjeh njegov i njegovih suradnika je okružni zbor HSS-a u Somboru, održan 1925. godine na Trgu Presvetog Trojstva ispred Gradske kuće. Tada se okupilo oko 10 tisuća pristaša iz grada i okolnih mjesta. Antun Matarić je u automobilu, praćen s trideset konjanika i hrvatskom zastavom izašao do Strilića (dio Sombora) na Bezdanskom putu i tamo pozdravio vodstvo HSS-a koje je dolazilo iz Zagreba. Braća Radić su prespavala na salašu Šime Karasa, jer je Antun Matarić bio pod policijskom prismotrom.

 

Problemi sa strujom i vodom

 

Našeg sljedećeg sugovornika Ivana Jozića, koji je ostao na obiteljskom imanju i bavi se isključivo poljoprivredom, pitali smo kako se danas od poljoprivrede živi.

»Moj brat i ja ostali smo na obiteljskom gazdinstvu i bavimo se proizvodnjom svih ratarskih kultura – šećerne repe, kukuruza, soje, suncokreta i pšenice, a bavimo se i stočarstvom, tovom bikova i svinja«, kaže Ivan Jozić. »Danas je teško u poljoprivredi krenuti od nule i postići nešto, ali onaj koji nasljeđuje gazdinstvo od oca ili djeda, može uspjeti. Kod nas u Nenadiću mnogi se, koji imaju manje površine zemlje, bave proizvodnjom jagoda ili lubenica. Taj posao zahtijeva više vremena i rada, ali se tako može nešto ostvariti i na manjim površinama.«

Ivan Jozić je oko godinu dana član Savjeta Mjesne zajednice »Gornja Varoš«, koja se prostire od Gakovačkog do Apatinskog puta s prigradskim naseljima u koje spada i Nenadić. Pitamo ga koje su trenutačno najveće potrebe njihova naselja.

»Imamo velike probleme sa strujom. Prije nekoliko godina sredstvima ADF-a popravljen je sustav, ali mreža nije još ni blizu normalnom funkcioniranju. Sustav je jako star i slab je napon. Problem bi se mogao riješiti izgradnjom trafostanice, što bismo trebali dobiti uskoro, prema obećanju Elektrovojvodine već ovog proljeća.« Osim električne mreže, Nenadićani imaju problem i s vodom čiji sastav nije potpuno ispravan. S obzirom da se cesta u Nenadiću najviše upotrebljava za teretni promet, te su u sezoni poljoprivrednih poslova veliki nanosi blata, započeta je gradnja biciklističke staze koja je trebala biti završena prošle godine, ali Ivan Jozić kaže kako je recesija učinila svoje, pa tako Nenadićani tek sada nestrpljivo očekuju njen završetak.

 

Nenadićani većina u »Nazoru«

 

Nenadićani su oduvjek bili ponosni na svoje hrvatsko nacionalno biće i oduvijek radili na očuvanju kulture i tradicije svoga naroda. Nije ni čudo da i danas većinu članstva HKUD-a »Vladimir Nazor« čine upravo Nenadićani, a i sadašnji predsjednik, čiji je drugi mandat na isteku, Šima Raič također je iz ovog salašarskog naselja. Član Upravnog odbora ovog društva, koji također ima salaš u Nenadiću, Mata Matarić kaže: »Od odvajanja HKUD-a ‚Miroljub‘ od ‚Bunjevačkog kola‘, stanovnici Nenadića prednjače. Oko 40 godina i predsjednici i suradnici bili su iz Nenadića, pa je sukladno tome, takvo bilo i članstvo. Mislim da je i danas oko 70 posto aktivista u Hrvatskom domu u Somboru iz Nenadića. Nenadićani su ostali po strani nekih događaja koji bi možda donijeli napredak, ali su ostali oaza hrvatstva, katoličanstva i obiteljskog života.«

 

Matarić salaš

 

Salaš obitelji Matarić veoma je značajan za ovo naselje i više je puta ugošćavao značajne ljude i manifestacije.

»Najvažniji događaj za ovu obitelj je boravak i ugošćavanje uzoritog kardinala Josipa Bozanića s pratnjom na našem salašu«, kaže Mata Matarić. »Bilo je to povodom proslave 100. obljetnice karmelićanskog samostana u Somboru, a ujedno smo i blagoslovili ovaj naš salaš jer se poklopilo da je i on 100 godina star. Tada su ovdje boravila i 4 nadbiskupa, 8 biskupa i episkop Irinej Bulović s pratnjom. Po redoslijedu događanja imali smo ovdje ljude iz znanstvenog života, tu je bio atomski fizičar u NASI prof. dr. Bogdan Maglić, u okviru Interfera Igor Mandić i tridesetak novinara iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Mađarske, a organizirali smo i nekoliko likovnih kolonija. Također, imali smo posjet nekoliko saborskih zastupnika iz Republike Hrvatske, goste iz hrvatske diplomacije i iz vojvođanskog političkog i kulturnog života.« Mata Matarić ističe kako se salaš ne koristi u turističke svrhe, ali vrlo rado otvara  vrata svim ljudima dobre volje.

 

Svjetlija budućnost

 

U Nenadiću stoji i kapela Imena Marijina s liturgijskim prostorom. Kapela je podignuta 1929. godine, a svete mise se slave svake nedjelje u liturgijskom prostoru koji se trenutačno obnavlja. Prečasni Josip Pekanović, župnik župe Presvetog Trojstva u Somboru, kaže kako prilikom redovitog godišnjeg posjeta obitelji i blagoslova kuća, obiđe oko 80 do 90 obitelji u Nenadiću. Zahvaljujući sredstvima Grada Sombora očekuje se završetak radova na liturgijskom prostoru gdje se slave svete mise, jer je u kapeli prostor premalen s obzirom na broj vjernika. Samo za proštenje svečana sveta misa se slavi na prostoru ispred kapele.

Iz Nenadića odlazimo lagano, u »drugoj brzini«, promatrajući još jednom salaše, ljude na njivama, učenike na autobusnim stajalištima, bicikliste na nedovršenoj stazi, sa željom da ovi salaši požive i da ne budu samo dio spomena pučkih pjesnika u knjigama, koje najčešće samuju zaboravljene na policama. Nenadić salaši, dok je ljudi zdravih razmišljanja i stavova prema životu, na svu sreću, ipak imaju svjetliju budućnost.   

Zlatko Gorjanac