Arhiv tekstova

Europska Unija danas ima 27 država članica i 24 službena jezika, te stoga ima i najveću prevodilačku službu na svijetu. Za njezino financiranje izdvaja se čak 40 posto administrativnog proračuna, premda on u ukupnom proračunu iznosi tek jedan posto. 

»U EU je od samog početka prihvaćeno da svaka država koja postane članica ima pravo da njezin službeni jezik bude i jedan od službenih jezika EU. To je funkcioniralo bez problema dok je EU imala pet, šest članica, međutim, kako je taj broj rastao tako je rastao i broj službenih jezika. Po osnivačkim i drugim dukumentima EU, svi ti jezici automatski stječu sva prava i, barem na papiru, oni su potpuno ravnopravni što znači da se sve usmene komunikacije, zasjedanja parlamenata, komiteta i raznih tijela, moraju odvijati na svima njima. Svaki izaslanik može govoriti na svom jeziku ako tako izabere, a onda se to mora prevoditi simultano na sve druge jezike. Kada je riječ o pisanim materijalima, opet sve mora biti dostupno na svim jezicima. Dakle, to je situacija koja je postala nemoguća s pragmatičnog stajališta, i pogotovu s financijskog«, kaže sociolingvist dr. Ranko Bugarski, redoviti profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, koji je nedavno na tribini »Politea« u Subotici predstavio svoju novu knjigu pod naslovom »Europa u jeziku«.

 

KREATIVNO TUMAČENJE

 

U pokušaju da se pronađe funkcionalno rješenje u EU bilo je nekoliko prijedloga i ideja, no sve su odbijene bez veće rasprave. Primjerice, predlagalo se da samo engleski jezik bude radni jezik, što nije bilo prihvatljivo za Francusku, a ukoliko bi i francuski bio radni, to opet nije bilo prihvatljivo za Nijemce, Španjolce, Talijane, itd. Jedna od ideja je bila da radni jezik bude esperanto što bi značilo da bi tisuće zaposlenika morale učiti ovaj jezik, a među prijedlozima je bio i latinski jezik.

»Jedan od prijedloga je bio da se pojmu radni jezici dade kreativno tumačenje, prema kojemu su službeno svi jezici i službeni i radni, ali neslužbeno to su zapravo dva ili tri jezika i to je današnja situacija gdje su najčešće engleski, francuski i njemački radni. Druga prečica, kada je riječ o usmenoj komunikaciji, jest da se primjenjuje stožerni ili štafetni sustav, dakle, ne prevodi se sa svakog jezika na svaki drugi, nego sa svakog na jedan ili dva, pa onda s tih na sve ostale. To se pokazalo izvodivim, ali problem ostaje i bit će veći kako se bude povećavalo članstvo EU. Ulaskom država s naših prostora nude se četiri nova jezika, srpski, bosanski, hrvatski i crnogorski, koji su značajni simbolički, a u smislu komunikacije ne stoji baš tako i mogao bi biti jedan«, rekao je Bugarski.

On je, inače, posljednje tri godine član Komiteta eksperata za Europsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima pri Vijeću Europe. U ovo tijelo svaka država koja pristupi Vijeću Europe stječe pravo predložiti svog predstavnika, odnosno država predlaže tri kandidata od kojih Komitet ministara Vijeća Europe bira i imenuje jednoga koji je od tog trenutka odgovoran Komitetu ministara, a ne državi koju u nekom smislu predstavlja. Povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima donesena je 1992. godine, a na pravnu snagu stupila je šest godina kasnije kada je Vijeću Europe pristupilo prvih pet država članica. Posvećena je očuvanju i unapređivanju statusa i uporabe regionalnih i manjinskih jezika koji su po svojoj prirodi manje ili više ugroženi ili se mogu naći u situaciji da budu ugroženi, bilo zato što imaju malo govornika, bilo zato što nemaju institucija koje bi se bavile njegovim čuvanjem i unapređivanjem. Stoga je to neka vrsta pravnog okvira za zaštitu i unapređivanje ne samo statusa nego i žive, aktualne svakodnevne uporabe tih jezika u svim državama članicama koje odluče potpisati i ratificirati Povelju. 

 

POVELJU RATIFICIRALE 24 DRŽAVE

 

Premda je poodavno donesena i ponuđena na potpisivanje svim članicama, Povelju je do sada tek polovica potpisala. Vijeće Europe ima 47 država članica, a do ovoga trenutka Povelju su potpisale i ratificirale 24 države, neke su potpisale ali nisu ratificirale, neke se spremaju to učiniti, ali neke nemaju namjeru. Primjerice Francuska, premda je veliki zagovornik multikulturalizma i očuvanja jezične raznolikosti, nije potpisala Povelju, još uvijek to nije učinila ni Ruska Federacija, a nisu niti Belgija, Italija, itd. Od država s prostora bivše Jugoslavije prva je pristupila Hrvatska, za njom Slovenija, pa Srbija u to vrijeme kao Srbija i Crna Gora, no poslije razlaza državne zajednice to pravo je prešlo na Srbiju, a Crna Gora je uskoro i samostalno pristupila. Bosna i Hercegovina i Makedonija još nisu pristupile.

»Povelja je jedan opći pravni okvir koji država pristupnica prihvaća, što podrazumijeva i izvjesne obveze. Naime, u Povelji postoji jedan populano nazvan menu obveza koje država  preuzima na svom teritiroju. Važno je istaknuti kako ne postoji unaprijed pripremljen popis regionalnih ili manjinskih jezika bilo za Europu u cjelini, bilo za ma koju državu u Europi, nego svaka država izrekom navodi regionalne i manjinske jezike na svom teritoriju. Srbija je, primjerice, navela deset takvih jezika – mađarski, rumunjski, slovački, rusinski, hrvatski, bosanski, albanski, bugarski, romski i ukrajinski«, objašnjava dr. Bugarski.

On ističe kako normativni dio Povelje ima dva poglavlja od kojih se jedan odnosi na opće principe zaštite koji se odnose na sve države i sve jezike na njihovom teritoriju, čak i ako oni nisu imenovani, a drugi dio Povelje se odnosi samo na one jezike koje država prijavi. 

»Taj drugi dio je konkretan, dakle, imenovani su jezici i onda država iz tog menua, koji sadrži 68 obveza podijeljenih u sedam-osam područja, mora izabrati polovicu plus jedan i time preuzima obvezu sukladno tome i postupati«, kaže dr. Bugarski. »Recimo, ako je riječ o obrazovanju, država se može izjasniti da će preuzeti obvezu za određeni jezik da on bude zastupljen na osnovnoškolskoj razni, ili u srednjem obrazovanju, ili specijaliziranom obrazovanju. Ako je riječ o medijima država će reći kako jamči da će osigurati izdavanje jednog dnevnog lista ili tjednika, ili mjesečnog magazina, itd. Dakako, to su dosta komplicirane stvari, osobito ako je prijavljeno više jezika. Rumunjska je, primjerice, prijavila 20 jezika u toj drugoj kategoriji. Ako imate veliki broj jezika postavlja se pitanje – hoćete li preuzeti iste obveze za sve jezike ili različite? Primjerice, Srbija je prijavila iste obveze za svih deset jezika, što je pragmatički razumljivo ali ima i slabih strana, jer da bi oni jezici koji su objektivno u slabijem položaju nešto dobili onda oni koji su u boljem pložaju nešto gube.

Dr. Bugarski dodaje kako je važno istaknuti da su u fokusu Povelje sami jezici, a ne prava njihovih govornika, koja su regulirana drugim ključnim dokumentima Vijeća Europe, koji se specifično time bave, premda se te dvije stvari, naravno, ne mogu do kraja razdvajati. To znači da Povelja treba osigurati da država pristupnica stvori uvjete za produženi život i aktivnu uporabu tih jezika, a kako će se sami govornici odnositi prema tomu, hoće li im biti do toga manje ili više stalo, hoće li se koristiti time, itd, to je već drugo pitanje. 

 

NEMOJTE MI BRANITI DA GOVORIM SRPSKO-HRVATSKI

 

Dio tribine posvećen je i pitanju srpskohrvatskog jezika, odnosno, različitim stajalištima prema kojima ovaj jezik više ne postoji, ili pak suprotnim mišljenjima da je to jedini jezik koji zapravo postoji, dok su ostali jezici izmišljeni.

»Moje je mišljenje da je taj problem višeslojan i da se mora promatrati u trima ravnima. Jedna ravan je lingvističko-komunikacijska u kojoj srpskohrvatski za mene postoji i dalje bez ikakve sumnje. On se tako i tretira u najvećem dijelu internacionalne lingvističke slavističke znanosti. Druga ravan je političko-simbolička u kojoj srpskohrvatski više ne postoji niti kao termin i pojam, zato što se ne javlja u ustavima i zakonima niti jedne od zemalja novonastalih država bivše Jugoslavije, gdje je bio glavni jezik. Svako od ovih stajališta odražava stvarnost, ali u njenim različitim oblicima. Lingvistička stvarnost je jedna, komunikacijska je jedna. Sličnosti između onoga što su sad različiti jezici u velikoj mjeri su nadmoćne nad razlikama, i što se tiče strukture jezika idu i do 90 posto, a u nekim značajnim segmentima glasovne i gramatičke strukture idu i do identičnosti. Prema tomu, čisto lingvistički gledano, sasvim je sigurno da se i dalje može govoriti o jednom jeziku. Komunikacijski –  vrlo je očevidno ako razgovarate s nekim iz Zagreba, Podgorice, Sarajeva, gotovo nećete primijetiti razlike ili nećete biti svjesni da ne govorite istim jezikom. Vi ga možete drukčije zvati i primijetiti neke razlike, ali sigurno nećete imati osjećaj da govorite različitim jezicima. Nesumnjivo, svi ti novi jezici, ili novopriznati kao zasebni službeni jezici svojih novonastalih država na teritoriju bivše Jugoslavije, igraju važnu simboličku ulogu na nacionalnom i državnom planu – Srbija želi imati srpski jezik i to joj se ne može zamjeriti, Hrvatska želi svoj jezik hrvatski, itd. I to je stvarnost, samo jedna druga vrsta stvarnosti. Ovomu se  evenualno može dodati i treća razina, koju bih nazvao socijalno-psihološka – kako sami govornici doživljavaju svoj materinski jezik, kako ga imenuju neformalno i kako ga vrednuju. Ja sam jedan od onih koji će reći – moj materinski jezik je srpskohrvatski i ni malo se ne ustručavam to reći i na međunarodnim lingvističkim skupovima, i to su ljudi uglavnom razumijevali. Time ne želim reći kako sad nitko ne smije kazati da govori srpski ili hrvatski. Sve to poštujem, samo nemojte meni braniti da govorim srpskohrvatski.«

Bugarski također kaže kako ne samo srpskohrvatski, već i srpski jezik za njega ima dva pisma – ćirilicu i latinicu.

»Tvrditi da se srpski može pisati samo ćirilicom i da Srbin koji se ravnopravno služi ćirilicom i latinicom, ili ne daj Bože služi se više latinicom nego ćirilicom, zbog toga nije Srbin, to su koještarije i politikanstvo. Tako se prave karijere u politici i u društvenom životu izlazi se na glas, ljudi postaju patrioti uz sve ono što ide uz takvu oznaku. Tako kažu – srpski je ćirilica, a latinica je hrvatska, ali da je ne samo hrvatska, nego je i vatikanska i kominternovska. Sve to ćete čuti, neki su ljudi pisali kako ne može biti Srbin tko piše latinicom. To kod mene kao građanina i lingvista ne može proći, i mislim da treba poštovati pravo svakoga da kaže što je njegov jezik i kako ga on intimno doživljava i naziva«, rekao je Bugarski. 

Na pitanje što misli o započetoj standardizaciji bunjevačkog govora, Bugarski kaže kako bunjevački jest spominjan u Komitetu eksperata zato što ga je Srbija u svom prvom godišnjem izvješću spomenula, premda ga nije uvrstila u popis među deset regionalnih i manjinskih jezika.

»Kada država podnese izvješće, Radna grupa iz Komiteta ide na teren i razgovara s predstavnicima državnih tijela, manjinskih jezika, relevantnim nevladinim udrugama i drugima, i sačinjava izvješće za Komitet eksperata. Na temelju saznanja do kojih je Komitet mogao doći, preporuka Vijeća Europe bila je da Srbija dalje razmotri status bunjevačkog jezika, a ta ista formulacija je primijenjena i na vlaški. Ta dva slučaja se smatraju, što se tiče Vijeća Europe, još uvijek otvorenim. Ove institucije ne vrše pritisak, samo daju sugestije da na tome treba poraditi. Kada je riječ o standardizaciji, ako neki idiom, govor iz određenih razloga biva podvrgnut tom procesu  pitanje je hoće li se i kada doći do točke da se kaže – ovo je sad završeno, jezik je standardiziran i sad ima prava i po toj osnovi. Odgovor na to pitanje nije tako jednostavan, to je samo donekle lingvističko pitanje, donekle je i političko pitanje.« 

S. Mamužić