Arhiv tekstova

Nakon reduciranja radnog vremena pošte i ljekarne, zatvaranja banke i ukidanja značajnih autobusnih linija, u Plavni je i rad Mjesnog ureda sveden na samo dva dana tjedno. Definitivno se može reći kako život na selu više nije ni malo idiličan, niti ugodan. Za najmanje sitnice žitelji ovoga sela moraju putovati u Bač, a katkad i mnogo dalje.

Čini se kako Plavanjcima povratak u prošlost više izgleda kao put u budućnost. To bi se moglo zaključiti ako prelistamo samo naslove u listu Dnevnik iz 1976. godine, koji se odnose na ovo mjesto: Plavna – zemlja plodna – ljudi vrijedni; Udruživanje donosi napredak; Omnibus komunalnih radova; Dobri putevi za sve ulice; U OŠ »Ivo Lola Ribar« rad u jednoj smjeni – popodne se odvijaju izvannastavne aktivnosti – specijalizirane učionice će se još bolje opremiti (Dnevnik, 25.veljače 1976.). Istina je da te godine ovo selo još nije imalo stalnog liječnika, ali je vrlo brzo na najbolji način riješeno i to pitanje.

 

Nekada

 

Plavna se prvi put spominje 1522. godine u turskim tefterima u popisu ubiranja poreza. Mjesto je smješteno na uzvišici uz sam Dunav, a još ne tako davno u njemu je živjelo blizu 3000 stanovnika. U spomenutim novinama iz 1976. među ostalim piše: »U centru Plavne nalaze se dvije osnovne organizacije poljoprivrede..., zatim Osnovna škola ‘Ivo Lola Ribar’, omladinski i vatrogasni dom, zdravstvena ustanova-ambulanta, zatim zgrada u kojoj se prikazuju filmovi, priređuju priredbe i svečanosti. Tu je i zgrada u kojoj su smještene knjižnica i prostorije Mjesne zajednice i Mjesnog ureda Skupštine općine. U Plavni je zaposleno oko 120 radnika u dvama OOUR-ima. Na bogatoj, plodnoj ritskoj zemlji poljoprivreda je osnovno zanimanje vrijednih žitelja Plavne«.

Desetak godina poslije u ovome je selu izgrađena nova školska zgrada i otvorena banka, te je, ako ovome dodamo dobro ustrojene prometne autobusne veze u svim pravcima i skelu do Vukovara, Plavna postala doista urbano selo u kome se moglo lijepo živjeti. Godine 1975. Mjesnoj zajednici Plavna dodijeljena je Oktobarska nagrada općine Bač. U mjestu je za nepunih godinu dana postavljena 9000 metara duga vodovodna mreža i osigurani priključci za 400 kućanstava. U izgradnji vodovodne mreže i betonskih cesta kroz selo tada su sudjelovali svi mještani i mladež i tako uštedjeli dosta novca. 

Nažalost, to su vjerojatno među posljednjim slikama lijepog, humanog i složnog života na selu. U to su vrijeme mladi vjerovali u obećanja tadašnje vlasti da će se sve više brisati razlika između sela i grada, i to u pozitivnom smislu. To je privlačilo mnoge da ostanu u seoskim sredinama gdje će imati gotovo iste mogućnosti za život kao i u gradu, ali ta se utopijska ideja zacijelo nije ostvarila.

 

Danas

 

»Za ovakvo poražavajuće stanje u Plavni nije jedini uzrok samo ekonomska kriza – problem je mnogo kompleksniji, dotiče se morala, humanosti, vjere, loše ruralne politike«, kaže poljoprivredna tehničarka Tonka Šimić iz Plavne. »U ovoj zemlji postoje ozbiljni problemi na polju obrazovanja seoskog stanovništva zbog osipanja učenika, niske obrazovne razine seoskog stanovništva, pa i loše kvalitete obrazovanja. Jedna od osnovnih prepreka u obrazovanju seoskog stanovništva je mreža škola u seoskim područjima. U našoj školi, primjerice, rade nastavnici koji putuju iz raznih mjesta i oni se nakon održane nastave odmah vraćaju. Struktura i organizacija osnovnih škola na selu i njihovi odnosi s drugim institucijama i građanima, odnosno roditeljima i učenicima, ne zadovoljava potrebe života na selu. Kao rezultat lošeg stanja u obrazovanju imamo male mogućnosti za razvoj moderne poljoprivrede – inovacije u poljoprivredi, razvoj ekološke poljoprivredne proizvodnje, razvoj poljoprivrednih brendova. U zastoju je i razvoj drugih privrednih djelatnosti: seoski turizam, obnova zanatske proizvodnje. U Plavni više ne postoji niti jedan obrtnik, nemamo niti jednu mesnicu, pa čak ni frizersku i brijačku radnju. Ali zato imamo znatan broj mladih i nezaposlenih ljudi koji još nisu osnovali bračnu zajednicu.« 

 

Ostala je samo nada

 

Ovome bismo mogli dodati kako loše obrazovano stanovništvo usporava proces demokratizacije zemlje, dovodi do degradacije kulture u seoskim područjima, niskog standarda života, što opet dovodi do daljnjih migracija sa sela u gradove. O strategiji ruralnog razvoja i strategiji ravnomjernog regionalnog razvoja nismo kompetetni raspravljati, ali nam se čini kako je upravo tu bit problema. Očito je da sveopće duhovno i gospodarsko stanje utječe na stvaranje malodušja, ravnodušnosti, pasivnosti, pa i depresivnosti kod mnogih ljudi, a osobito mladih. 

Još prije 30-ak godina jedan je poljoprivrednik u Plavni, tada još vrlo mlad, bio aktivan u društveno-političkom životu, delegat u Skupštini općine Bač, član povjerenstva za pritužbe i optužbe građana Skupštine općine, član Općinske konferencije SSRN, član IO SIZ-a za kulturu, fizičku kulturu, tehničku kulturu i informiranje, a u svom je selu bio potpredsjednik Savjeta Mjesne zajednice, tajnik KUD-a »Kosta Abrašević« i član Upravnog odbora OŠ »Ivo Lola Ribar«! A stigao je uz to obavljati na primjeran način sve svoje kućne i poljoprivredne poslove. Je li to moguće, upitat će se mnogi mladi. Danas je u Plavni sve manje djece, mnogo je praznih i ruiniranih kuća, u pošti i ambulanti mještani čekaju na red kao u najgorim kriznim vremenima. Žiteljima ovoga sela jedino još preostaje nada da će biti bolje.

Zvonimir Pelajić