Arhiv tekstova

Jedan od najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika, akademik Slavko Mihalić, rođen je 16. ožujka 1928. godine u Karlovcu u obitelji Stjepana i Zlate Mihalić. Otac mu je bio književnik, a majka glumica. Pučku školu i realnu gimnaziju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je hrvatski jezik i književnost. Radio je kao novinar u Zagrebu, Beogradu i Gospiću. Od svoje se četrnaeste godine godine bavi pisanjem. Na zagrebačkom je Filozofskom fakultetu pokrenuo književni mjesečnik »Tribina« (1952.). Bio je urednik poezije u izdavačkom poduzeću »Lykos«. Krajem pedesetih godina sudjelovao je u organiziranju festivala poezije, a bio je i glavni je urednik lista »Književna tribina«. Kada je list prestao izlaziti, odlazi u »Društvo hrvatskih književnika« i radi u kulturnome tjedniku »Telegram«. Pokrenuo je »The Bridge«, reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike i osnivao međunarodne »Zagrebačke književne razgovore«.  Sedamdesetih se godina prošloga stoljeća uglavnom bavio prevođenjem, osobito sa slovenskoga jezika za što je primio »Župančičevu listinu«. Bio je i tajnik biblioteke »Pet stoljeća hrvatske književnosti«. Od 1984. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Od 1987. bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika »Forum«, a od 2000. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Mihalić je debitirao 1954. godine zbirkom pjesama »Komorna muzika«. Ta prva zbirka jedva da se i može okarakterizirati kao knjiga; radi se naime o svega 12 pjesama tiskanih u sveščici na 16 stranica, bez kazala i bilješke o piscu, ali ona se većim dijelom svoga sadržaja otada ugrađuje u buduće pjesnikove knjige i antologijske izbore. Kao ključne teme dominiraju samoća, tjeskoba i strah, ugroženost i poraz, a motivi života tijesno se isprepliću s motivima smrti. Predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja tzv. »krugovaša«. »Krugovaši« su bili prva poslijeratna generacija hrvatskih književnika u razdoblju od 1952. do 1960. godine. Izraz »krugovaši« dolazi od tadašnjeg literarnog časopisa »Krugovi« koji je pokrenut 1952. godine, a čiji je prvi glavni i odgovorni urednik bio akademik Vlatko Pavletić. Objavio je dvadesetak zbirki pjesama: »Put u nepostojanje«, 1956., »Početak zaborava«, 1957., »Darežljivo progonstvo«, 1959., »Godišnje doba«, 1961., »Ljubav za stvarnu zemlju«, 1964., »Prognana balada«, 1965., »Jezero«, 1966. i druge. Za pjesničko je stvaralaštvo dobio mnoge domaće i inozemne nagrade. 

Njegove su pjesme prevedene na 25 svjetskih jezika. Zaključno s 2005. godinom, bibliografija Slavka Mihalića sadrži 25 zbirki poezije. Posljednja zbirka pjesama simboličnoga je naslova »Posljednja večera«. Pjesnik Slavko Mihalić uživao je velik ugled među čitateljskom publikom, a posebno su ga cijenili književni kritičari i tumači književnosti koji su često uspoređivali Mihalićevo pjesništvo s onim najvećih hrvatskih modernih pjesnika – Silvija Strahimira Kranjčevića ili Tina Ujevića. Jedan je od suvremenih hrvatskih pjesnika koji je najjasnije i najdublje opjevao strahove, osamljenost i nade svoje generacije. Glavne teme njegovih pjesama su nemoć, pustoš, tjeskoba i praznine.  On je pjesnik egzistencije, a ne metafizički nastrojeni tragalac za esencijama. Subjekt Mihalićevih pjesama je osamljen i ugrožen čovjek, čovjek u situaciji, suočen sa životom kao trajnim izazovom i neprestanom opasnošću. Antologijske pjesme su mu »Metamorfoza« i »Majstore, ugasi svijeću«. Umro je u Zagrebu 5. veljače 2007. godine.