Arhiv tekstova

Književni festival »Pisci u fokusu«, održan prošloga tjedna u Subotici, ugostio je među ostalima i jednu hrvatsku autoricu – Ivanu Šojat Kuči. Ova književnica i prevoditeljica rođena je 1971. godine u Osijeku, gradu u kojem i danas živi. Nakon gimnazije i dvije godine studija matematike i fizike u Osijeku, osam je godina živjela u Belgiji i ondje diplomirala francuski jezik. Dosad je ostvarila solidan književni opus: objavila je romane »Šamšiel« i »Unterstadt«, zbirku priča »Kao pas« (objavljenu i na internetskoj stranici www.elektonickeknjige.hr), eseje »I past će sve maske«, te četiri zbirke poezije »Hiperbole«, »Uznesenja«, »Utvare« i »Sofija plaštevima mete samoću«. 

Njezin posljednji literarni uradak, o kojem je prigodom nastupa u Subotici bilo najviše riječi, je već spomenuti roman »Unterstadt« (njemački naziv za Donji grad, dio Osijeka) koji pripovijeda priču građanske obitelji njemačkih korijena u Osijeku od početka do kraja dvadesetog stoljeća kroz sudbine četiriju generacija žena – prabake, bake, majke i kćeri. Kroz povijest jedne obitelji govori o 20. stoljeću u višeetničkom gradu, diktaturama, pogrešnom izboru strana, o sudbini kojoj se teško othrvati. »Unterdstadt je bio dobar primjer suživota«, rekla je govoreći o okosnici svojeg romana Ivana Šojat Kuči. »Prije 1918. godine tamo su izlazile četiri dnevne novine, pripadnici četiriju vjeroispovijedi živjeli su skupa dok se nisu desili ideološki cirkusi. Unterstadt je njemački naziv budući da su Nijemci nekada vodili industriju čitavoga grada, a ‘essekerski’ govor je priznat kao dijalekt njemačkog jezika. Novim generacijama je taj govor slabije poznat, čak sam i kupila rječnik toga govora, kako bi neke pojmove mogla ubaciti u roman«, kaže ona.

 

Mračne priče 

 

Priče u djelima Ivane Šojat Kuči, koje pojedini čitatelji smatraju mračnima i crnima, predstavljaju »ispovijedi ljudi s dna koji su tu pali ne vlastitom krivnjom«. Takvi ljudi i njihove sudbine motivska su preokupacija u njezinoj literaturi. »Imam osjećaj da ti ljudi prolaze kroz mene, idu kroz moju ruku. Ljudi mi zamjeraju da su moje priče jako crne, ali ja imam osjećaj da sam megafon za ljude koji nikada nisu mogli govoriti, koji su završili u nekim sivim domovima, koji nikada nisu bili voljeni, ljudi kojima zapravo nikada nije pružena šansa. Pričam umjesto ljudi koji to nisu mogli činiti dok su bili živi, ja to tako doživljavam. Uzmem novine i pročitam silne stvari u crnoj kronici i silno me boli to. Mislim da su ljudi strahovito neljudska bića i pokušavam se pobunit protiv toga. Govorim u ime onih kojima su usta zalijepljena«, rekla je Ivana Šojat Kuči i dodala:

»Strašno me nervira što ljudi ne žele govorit o onome čime su inače konstantno filani u medijima, u crnim kronikama. Što ljudi čitaju prvo u novinama: crnu kroniku i osmrtnice. A kad im se to stavi u književnost, onda je to strašno. Da sam bajke htjela pisati, onda bih se bavila dječjom književnošću i svi bi bili sretni.«

 

Fotografije 

zaboravljenih ljudi

 

Osječka književnica je, kaže, opsjednuta starim fotografijama koje imaju utjecaja na njezinu književnost, posebice na oblikovanje likova u djelima. »U Osijeku se svake subote održava sajam starina gdje ljudi među ostalim prodaju stare fotografije, na kojima nitko ne zna tko je na njima. Počela sam kupovati takve fotografije. Meni je bilo žao tih ljudi. Kupila sam fotografije nepoznatih ljudi s njihova vjenčanja, krstitki. Kod kuće imam gomilu mrtvaca na fotografijama«, objašnjava ona.

Ivana Šojat Kuči iznijela je i svoje osječke kulturne scene, na kojoj su nakon izvjesnog vremena vidljivi pozitivni pomaci. »Nažalost, u Osijeku se s ratom desio strašan pomor kulture. Prije rata, u Studentskom centru dešavali su se različiti kulturni programi. Posljednjih se godina sve to počinje iznova buditi, ali trebalo je puno vremena. Sad se ponovno budi jedna generacija književnika i drugih umjetnika. Živost kulturnom životu grada daju Umjetnička akademija, Osječko ljeto kulture, koncerti u Mini teatru, život oko HNK-a…«.

Suglasna je kako je obnova nekada više razvijene kulturne suradnje na relaciji Subotica-Sombor-Osijek nužnost i potreba, jer ovi gradovi pripadaju istom kulturološkom krugu. »Jezik svakako nije zapreka, mi razumijemo ‘što je pjesnik htio reći’, mislim da je pitanju više mentalna barijera, nekakvo zaziranje, jedan blesav i potpuno neutemeljen osjećaj. Kad sam došla u Suboticu, iako sam tu prvi puta, imala sam osjećaj da sam i dalje u Osijeku. Osjećala sam se kao kod kuće.«

Uz pisanje i prevođenje, Šojat Kuči se bavi i pjevanjem: počela je kao tinejdžerica u heavy metal bendovima, što je zamijenila šansonama, te crkvenom glazbom tijekom boravka u Belgiji, a danas je članica zbora Opere osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. »Otišla sam na audiciju i prošla. Meni glazba, posebice opera, daje poticaj i nadahnuće. Osobito one mračne opere u kojima izvire dualizam, borba svjetla i tame. Plus što rad na operi nudi i svaki puta maskenbal.«

D. B. P.