Arhiv tekstova

Mediji na hrvatskom jeziku u Vojvodini do sada nisu bili predmet medijskih analiza niti je istraživana percepcija Hrvata u medijima na drugim jezicima. Posljedice toga su odsustvo jasne predodžbe o tome ima li u medijskim proizvodima na hrvatskom jeziku stereotipa i predrasuda, te tko su mogući njihovi objekti i kakva im je narav, a s druge strane, izostaje i racionalna slika o tome jesu li Hrvati objekti generiranih stereotipa i predrasuda u medijima na drugim jezicima, kao i u kojim medijima eventualno oni figuriraju i na koji način. 

Navedena pitanja bila su povodom predavanja »Stereotipi i predrasude u medijima – modeli istraživanja, analize i tumačenja« održanog u utorak, 6. travnja, u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. O toj temi govorio je novinar, medijski analitičar i istraživač Davor Marko, koji radi kao akademski tutor u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Sveučilišta u Sarajevu. Urednik je novinarskog vodiča »Promicanje medijske odgovornosti u multikulturnim društvima«, koji se bavi trendovima i profesionalnim pogreškama u izvještavanju o romskoj zajednici, te knjige »Zar na zapadu postoji neki drugi Bog – stereotipi i predrasude u medijima prema islamu«. Surađivao je, među ostalim, u istraživanjima koja su se bavila ovom ili sličnom problematikom, a koja su proveli Novosadska novinarska škola i Nezavisno društvo novinara Vojvodine. 

 

Negativno markiranje 

»drugih« 

 

Davor Marko je istaknuo kako izvještavanje koje podrazumijeva stereotipe i predrasude, kako bi se na vrlo negativan način markirali pripadnici »drugih« skupina, odlikuje selekcija informacija, kontekst izvještavanja i odabir terminologije. Ovakav način izvještavanja, kako je dodao, može dovesti do rasta etničke distance i potencijalne mržnje prema tim skupina. Karakteristika ovakvoga izvještavanja je i senzacionalizam koji se ogleda u bombastičnim naslovima i činjenično slabo potkrijepljenim tekstovima. »Najradikalniji primjer stereotipnog izvještavanja o ‘drugima’ bio je onaj tijekom rata na prostorima bivše SFRJ, a u takvu propagandu bili su uključeni mediji pod izravnom kontrolom države«, rekao je Davor Marko.

Kako je naveo, malo je analitičara koji se bave manjinskim medijima, a izostanak stalnog monitoringa takvih medija i njihova sadržaja uvjetuju kadrovski i financijski deficiti. Marko je istaknuo kako su pojedina istraživanja manjinskih medija ukazala na postojanje modela informacijske getoizacije – što znači da jedan medij upošljava samo pripadnike jedne nacionalne zajednice, piše samo na jeziku te nacionalne manjine i obraća se samo toj nacionalnoj manjini. »Takav model za rezultat ima neodrživost takvog medija, jer je manjinska publika vrlo ograničena i specifična, te funkcioniranje takvog medija zahtijeva dotaciju države«, kazao je Marko.

Pozitivan primjer uređivačkog koncepta, po njegovu mišljenju, jest samostalni srpski tjednik Novosti, koji je »otvorio prostor« uposlivši tri bivša novinara Feral Tribunea, i koji uz bavljenje pitanjima iz hrvatske zbilje, posebnu pozornost i dalje posvećuju problemima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Tiraža ovako koncipiranih Novosti je 8000 primjeraka, a list, koji se dosad besplatno dijelio, sada se prodaje na kioscima diljem Hrvatske. 

 

Trendovi u izvještavanju

 

Govoreći o trendovima koji se prepoznaju u izvještavanju većinskih (mainstream) medija o nacionalnim manjinama, Davor Marko je istaknuo prisutnost ignoracije i folklorizacije. »Ignoracija je prisutna u smislu da je vrlo mali broj tekstova posvećen temama iz života. S druge strane, folklorizacija, koja se može primijeniti i na vojvođanske prilike, jest trend koji podrazumijeva svođenje na one elemente koji su isključivo kulturološkog i folklornog karaktera, odnosno da ne postoji nikakva politička organiziranost i druge aktivnosti.« Primjetno je odsustvo senzibiliteta novinara većinskih mainstream medija prema problemima i specifičnostima manjinskih skupina, a čak ni brojni pokušaji edukacije novinara, kao niti tribine, nisu dale značajnijih rezultata.

Karakteristična je također i dominacija faktografskih formi i manifestacijsko izvještavanje, tj. da se o nekim manjinama izvještava najčešće prigodom njihovih praznika – Dužijanca kada su vojvođanski Hrvati u pitanju ili Svjetski dan Roma. Također, evidentna je i disproporcija između kvantitete i kvalitete u izvještavanju. 

 

Kritičko samosagledavanje

 

Kako ni u većinskim medijima nema jačeg prisustva demokratske participativne kulture, koja podrazumijeva i kritički odnos prema samom sebi, situacija je slična i kod medija manjina. »U takvom jednom širem kontekstu, manjine, posebice mlade poput hrvatske, nalaze se u nezahvalnom položaju da sebe konstituiraju kao relevantnog subjekta, s obzirom na brojnost i politički utjecaj, deficit visokoobrazovanih kadrova, što je predispozicija da se kritički djeluje«, rekao je Davor Marko.

Po njegovim riječima, jedan od problema je i nedovršena deetatizacija manjinskih medija, odnosno uklanjanje utjecaja države ili nekog državnog tijela na rad tih medija. 

»Osnivačka prava manjinskih medija u Vojvodini prenesena su na nacionalna vijeća kojima dominiraju određene političke opcije ili u nekim slučajevima jedna politička stranka. U tom slučaju, budući da nacionalna vijeća predstavljaju neku vrstu državnog tijela, ta de-etatizacija nije izvršena do kraja što je ostavilo prostora za političke manipulacije kojih vjerojatno ima«, kazao je Davor Marko.

 

Kako prepoznati relevantnu informaciju?

 

Po mišljenju ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislava Žigmanova, jedno od ključnih pitanja u ovoj problematici jest određivanje relevantnosti – koja je informacija značajna za informante na hrvatskom jeziku. »Treba prepoznati informaciju koja je značajna. Je li to seoski kulturni događaj, što je možda jedini relevantan događaj u nekom malom naselju, ili je to vijest da je guverner Narodne banke podnio ostavku. Naime, pretpostavlja se, a to i istraživanja pokazuju, da građani manjinskih nacionalnosti ne konzumiraju samo medije na manjinskom jeziku. Oni su, za razliku od pripadnika većinskog naroda, među recipijentima elektroničkih i tiskanih manjinskih medija, posebice njihova politička i kulturna elita«, rekao je Žigmanov.

Žigmanov smatra i da su većinski mediji izuzetno zatvoreni kada su u pitanju Hrvati. »O Hrvatima se piše mahom samo u negativnom kontekstu, a kada je u pitanju neka vrsta postignuća koje prelazi lokalnu, pa čak i manjinsko-nacionalnu razinu, onda u medijski prostor na srpskom jeziku vrlo teško ulazimo. S jedne strane, tu je problem predrasuda i stereotipa koji postoje u Srbiji, još uvijek postoji veliki animozitet prema Hrvatima, a mi smo mahom subjekti posljedica ukupnih srpsko-hrvatskih odnosa. Ukoliko su ti odnosi dobri, tu je prostor sloboda veći, a ako je riječ o negativnim relacijama, postoji jedna snažna antihrvatska dimenzija u izvještavanju. Kao refleks takvih odnosa kod građana hrvatske nacionalnosti u Vojvodini javlja se povećavanje strahova, nespremnost na sudjelovanje u javnom životu, osjećaj rizika za ono čime se bave… Rezultat toga je da onda i mediji na hrvatskom jeziku, što je razumljivo, nemaju dovoljno odlučnosti da o određenoj temi pišu kroz jednu vrijednosnu matricu koja bi išla prema negativnim stavovima spram službene srbijanske politike«, rekao je Žigmanov. 

 

Stereotipi medijskih 

eksperata

 

Odgovorna urednica tjednika Hrvatska riječ Jasminka Dulić rekla je kako ozbiljnije kritičko sagledavanje života hrvatske zajednice zahtijeva veće kadrovske i jače profesionalne kapacitete. Po njezinim riječima, pravo pitanje je – zašto nema više intelektualaca angažiranih u projektima hrvatske zajednice, na što bi, kao i na niz drugih pitanja, trebala odgovoriti istraživanja. »Da bismo razgovarali o getoizaciji i folklorizaciji manjina trebali bismo prvo napraviti istraživanja. Što se tiče hrvatske manjine, za nas opasnost nije getoizacija nego asimilacija. To vidimo i po tomu koliko je ljudi angažirano u zajednici. Pojedini medijski eksperti, ponavljaju stalno iste fraze, koje po mom mišljenju ne stoje. Upravo suprotno su pokazala neka kvalitetna istraživanja. Tako je istraživanje sadržaja programa na jezicima nacionalnih manjina na RTV-u pokazalo kako ove redakcije ne prate pretežno događanja u manjinskim zajednicima i Vojvodini uopće već te redakcije zapravo rade kao prevoditeljske službe, prevodeći agencijske vijesti na svoje jezike. Nadalje, smatram da bi Hrvatska riječ, što je i jedna od preporuka dobivenih od medijskih stručnjaka trebala sagledavati stvari na javnoj i političkoj sceni iz kuta ovdašnje hrvatske zajednice. Ako u tom mediju neće raditi Hrvati, tko će identificirati te probleme, itd.«, upitala je Jasminka Dulić.

Ona je dodala kako manjinski mediji ne mogu egzistirati bez dotacije države, jer one postoje kao posljedica uvažavanja različitosti, te uspoređivati manjinske s većinskim medijima u tom kontekstu, kako je ocijenila, nije relevantno.