Arhiv tekstova

Još uvijek odzvanja uskrsna radost i svečani poklik »Aleluja«. U vremenu smo kada cijeli planet slavi otajstvo Kristova uskrsnuća. Svako vrijeme ima svoje oznake. Ljudi se redovito postavljaju prema svome vremenu kritički. Stariji često tvrde da je nekada bilo bolje. Mladi se nezaustavljivo nadaju boljemu jer ovo – tobože – nije dobro. Tako se događa da se u stvari živi u relaciji između prošloga i budućega, a sadašnjost kao da se ne primjećuje. 

Ima u tome i utemeljene istine. Sadašnjost se podnosi ili živi, ali nikada bez sjene. Bilo kakav užitak je prolazan. Nema niti sreće koja je neprolazna, niti sigurnosti koja je stalna. Konačno, pritišće nas prolaznost koja uvire u smrt kao najveću tajnu u ovom životu od koje svi bježimo. 

 

Čovjek je pitanje

 

Zar je stvarno svijet stvoren tako čudesno da se sve oko nas događa – čini nam se – ljepše, samo s nama nije sve u redu? Čovjek se ne snalazi. Luta, traži, ispituje i konačno sve spoznato ugrađuje u svoj svijet, a onda vidi kako je mnogo toga bila samo pretpostavka, teorija i opet sve iz početka. Međutim, postoji u svakom vremenu vlastita oznaka kojom se to vrijeme označava u povijesti. Da je bilo bolje prošlo vrijeme ili da će biti bolje buduće, vrlo je relativno. Ali stvarnost kojom se opečaćuje povijest je realnost. Naše vrijeme je opečaćeno beznađem. Čovjek našeg vremena ući će u povijest kao čovjek lutalac, čovjek istraživač, čovjek beznađa. To stvara neku vrstu apatije, odbojnosti i nezainteresiranosti. To je realna oznaka našega vremena. 

Takvim izazovima povijesti Crkva je pozvana dati odgovor. Kroz povijest je davala. Je li danas u mogućnosti dati puni odgovor? Uskrs je vrijeme u komu se vrednuje odgovor i našem vremenu. Dok razmišljamo o Isusovoj patnji, postavlja se pitanje: »Zar je to tako trebalo biti?« Iz onoga što je slijedilo, odgovor je jasan: Tako i samo tako! Zašto? Jednostavno zato što je sva tjeskoba svih pitanja koja nastaju u čovjeku – radi njega samoga. Ako hoćete, čovjek je pitanje. Ono što je iskonsko zlo polazi od čovjeka. Nije svijet oko njega upitan. Nije priroda upitna. Nije upitan tok vremena. Nisu upitne faze povijesti. Pitanje je čovjek. Najviše ono što je u njemu. Nije upitno ni vrijeme kada se pojavljuje – kada živi – upitno je kako živi. Na taj »kako« odgovor imamo u sebi. Daje nam ga naša savjest. Ako je ta savjest ranjena, marginalizirana, čak uništena, tek onda je pitanje čovjek. Recimo jasno: jedini neprijatelj čovjeka je grijeh. Zlo u njemu. To zlo ga razara i čini upitnim. Teško mu je odgovoriti na relacije prošlost-budućnost samo zbog toga što mu je prljava sadašnjost. Pomiriti se s takvom prljavošću stvara apatiju, nezainteresiranost i rađa beznađe. 

 

Kristov odgovor

 

Na tu i takvu stvarnost odgovorio je Krist: mukom, smrću i uskrsnućem. Zašto tim redom? Muka je posljedica toga »razapetog čovjeka«. Smrt je posljedica grijeha. Postavši čovjekom, prošao je kroz muku i smrt baš radi toga da ih uzme na sebe, ponese na križ i uništi. Uništenje »staroga čovjeka« je uskrsnuće. Krist je uskrsnućem započeo hod »novoga čovjeka«. Taj novi čovjek je po krštenju svukao sa sebe staroga, a obukao se u Krista. Tvrdim da Crkva danas jedina ima odgovor na razapetost naših suvremenika, a taj odgovor je: obući se u novoga čovjeka. Bez novosti i mogućnosti pobjede nad zlom u čovjeku, nema niti nade za boljega čovjeka. Stoga je Uskrs blagdan koji nije spominjanje, pa čak ni slavljenje. On je događanje. Događa se u relaciji Getsemanija, gdje su poznate riječi: »Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe kalež ovaj, ali ne moja, nego Tvoja volja neka bude.« Završni čin te relacije je: »Što tražite živoga među mrtvima – nije ovdje, uskrsnuo je.« 

Taj novi čovjek je u nama uskrsnuo. Je li? To je pitanje upućeno Crkvi i čovječanstvu. Nema filozofija, ni teologija koje bi mogle dati potpuni odgovor od onoga u kome se događa otkrivanje Božjega plana s čovjekom, ispunjenje toga plana i konačno punina zajedništva koja je iskoračila iz ovoga vremena i ušla u vječnost. Tko to može danas činiti? Govornici? Ne! Propovjednici? Ni oni. Filozofi? Još manje. Tko onda? Samo svjedoci. Apostol Petar je u prvom svom govoru na Duhove ustvrdio: »A mi smo tomu svjedoci.« Budućnost smisla čovjekovog života koja će ga razlikovati od životinje, koja jede, spava i razmnožava se, pripada svjedocima koji u sebi nose trajne vrednote novoga čovjeka. Stoga je važno živjeti sadašnjost s tom sviješću. U relaciji prošloga i budućega stoji sadašnjost koja ima tu smisao: biti svjedok!