Arhiv tekstova

Ivo i Boris konačno su se sreli. Nakon višetjednog natezanja oko (ne)odlaska Borisa Tadića u Zagreb na ustoličenje novog predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, te propuštene šanse na Brdu kod Kranja, dvojica su šefova država konačno sjela za isti stol. I to u četiri dana dva puta. Prvo nenajavljeno u Opatiji, poluprivatno i bez kravata, a onda i službeno, premda u nešto širem društvu, u Bruxellesu. 

Potvrđena je obostrana spremnost na suradnju, te opredijeljenost da se radi zajedno u duhu europskog partnerstva i europskih vrijednosti. Poslana je optimistična poruka, a dvojica su naših aktera u Bruxellesu poslije svojih izlaganja dobila i buran pljesak, novinari kažu da je trajao čak pet minuta. Bisa nije bilo.

 

Politički napredak

 

Odahnuli su u EU, odahnuli su i u regiji, jer su hrvatsko-srpski odnosi, posljednjih godinu i nešto dana u silaznoj putanji, ponovno obnovljeni i to na najvišoj razini. Ništa konkretnoga nije dogovoreno, bar javnost o tome nije obaviještena, no srdačni susreti, međusobno razumijevanje i podrška, te kemija među njima, o kojoj su izvijestili neki mediji, relaksiraju situaciju i obećavaju da bi tamo gdje je zapelo moglo biti preskočeno. 

Zapelo je, dakako, oko Kosova, i taj će kamen još dugo štrčati, ali neće biti pretjerana smetnja ako ne bude uvijek i svaki put iznova prva tema razgovora. Složiti se da se oko nečega ne slažemo, i onda predmet neslaganja ne potencirati kao vječito najvažniju temu razgovora, politički je napredak u odnosima dviju zemalja i sad bi se stvarno moglo naprijed. 

Osim o međusobnoj potpori na putu prema Europi, te zajedničkom zalaganju za cjelovitost Bosne i Hercegovine, dvojica su predsjednika razgovarala i o temama koje se tiču samo Hrvatske i Srbije. Najvažnija od svih su hrvatska tužba i srpska protutužba za genocid, kao recidivi vremena iza nas, u kojem ni Josipović ni Tadić nisu sudjelovali, bar ne u ulozi onih koji odlučuju. Ivo Josipović još je tijekom predsjedničke kampanje, pa i prije toga, govorio kako hrvatska tužba nije sama sebi cilj, te ako bi ono što se tužbom traži – pronalaženje nestalih, kažnjavanje zločinaca i povrat kulturnog blaga – bilo riješeno, onda tužba ne bi imala svrhu, pa je to i ovom prigodom ponovio. Izvansudsko poravnanje priželjkuje svaki sud, pa i Međunarodni sud pravde u Haagu iza kojeg stoji svjetska zajednica. To znači da bi bilo puno zadovoljnih kompromisom Hrvatske i Srbije, bar kada je o hrvatskoj tužbi riječ, i to ne samo zbog toga što se taj sud proglasio nadležnim zasad samo u slučaju hrvatske tužbe, nego i zato što srpska protutužba, s povijesnom reminiscencijom na NDH, sasvim sigurno nije pravni instrument kojim se želi i može postići neki konkretan rezultat, osim pukog kontriranja. 

 

Sportski čvor

 

U nizu suglasja Josipovića i Tadića značajan je i izrečeni stav da ni Hrvatska, kada uskoro uđe u EU, niti Srbija kasnije, svoje članstvo u EU neće zlorabiti kako bi nametnuli svoje rješenje za eventualne bilateralne probleme sa susjedima. Dvije zemlje još uvijek imaju neriješena pitanja, među ostalim i granična, a nesretno iskustvo Hrvatske sa slovenskom blokadom opomena je iz koje je lako izvući pouku. 

Poslije milozvučnih tonova iz Opatije i Bruxellesa, gotovo se postavlja pitanje: a što je zapravo u posljednjih godinu i nešto bio problem? Osim nekoliko oštrijih, možda i neodmjerenih izjava s obiju strana, život je u stvari tekao normalno. Međusobna robna razmjena bila je na visokoj razini, okrznula ju je samo svjetska ekonomska recesija ali ne i politička zategnutost, nastavljena je gospodarska suradnja na višim razinama povezivanja i zajedničkog ulaganja, čak je porastao i broj turista iz Srbije koji ljetuju u Hrvatskoj. Ako je Boris Tadić prvi srpski turist na hrvatskom Jadranu ove godine, prije njega je prošle godine bilo 100.000 takvih. Zakuhalo se bezveze, moglo bi se reći. 

No, da ne bude baš sve idilično, dvojica su predsjednika priznala i jedno neslaganje. Ne slažu se oko toga tko će rasplesti predstojeći sportski, odnosno teniski čvor: Novak Đoković ili Ivan Ljubičić. Ako to bude i ostane najveći problem, slobodno možemo reći onu ovdašnju lakonsku: Nema problema.

Z. Perušić