Arhiv tekstova

Kršćanska braćo i sestre! Kad je Isus okupljao svoje učenike, pozivao ih je k sebi da dođu i vide gdje stanuje. Mnogi su dolazili k Isusu, vidjeli njegova čudesa, slušali propovijedanje, bili svjedocima njegova ponašanja prema ljudima, gledali kako moli i u svemu tome nazirali dolazak kraljevstva Božjeg među ljude. 

Na uskrsno jutro Marija Magdalena, te učenici Petar i Ivan otišli su na grob u želji da ga ponovno vide, ali nisu vidjeli ništa. Grob je bio prazan. Nije bilo ničega što bi moglo naznačiti da je Isus živ, pa čak ničega od dokaza da je uopće bio živ. Nije bilo njegova tijela, po kojem su njegov Duh i duša pokazivali njegovu dobrotu i snagu dok je bio među njima, dok je liječio i činio dobra djela. Ostali su samo povoji i ručnik što su mu ga stavili preko lica. Bili su to svi ostaci njegove prijašnje prisutnosti.

Na uskrsno jutro njih troje, Marija Magdalena, Petar i učenik kojega je Isus ljubio – Ivan, otišli su do groba. Dok su se nalazili pred Isusovim grobom u njima nije bilo radosti. Daleko su bili od osjećaja kojega mi doživljavamo danas na uskrsno jutro i na svako nedjeljno jutro kad slavimo uskrsnuće. U njima se događalo nešto sasvim drugo od onoga što se u nama događa kad se okupljamo na slavlje ovog uskrsnog jutra. Oni nisu mogli u predvečerje dana Isusova uskrsnuća paliti uskrsnu svijeću u svečanom bogoslužju, nisu mogli slavili svjetlo koje nadjačava svaku tamu, pa i tamu smrti. Oni nisu slavili Život, koji nadjačava sve nevolje i pobjeđuje mrak groba. Oni nisu pjevali hvalospjeve, pozivali jedni druge na uskrsnu radost. Njima nisu zvonila zvona u znak slave Božje koja se razvila svijetom i čitavim svemirom. Njima nitko nije navijestio da je toga jutra iz groba ustao i uskrsnuo njihov i naš Gospodin, Isus Krist. »Oni još ne upoznaše Pisma da on ima od mrtvih ustati« (Iv 20, 9), kaže posljednja rečenica današnjega evanđeoskog odlomka.

Istina, posmrtni ostaci pokojnika su nam dragocjeni jer u sebi čuvaju uspomene na prijateljstvo, njegov život. Iako s ljubavlju čuvamo stvari kojima su se naši dragi služili za ovozemaljskoga života, ipak one ne mogu nadomjestiti prijašnju ljubav i zajedništvo koje smo doživljavali. Ništa od toga ne može ponovno u život vratiti onoga koji je preminuo. No, kad umre netko od naših dragih, imamo bar »pun« grob, a Marija Magdalena, Petar i Ivan nisu imali ni to.

Ali, Isusov grob postao je izvorištem nove stvarnosti za njih troje, za ostale učenike i za sve nas. Učenici su se susreli s Gospodinom! Oni su ga vidjeli živa, uvjerili su se i povjerovali, ona dvojica iz Emausa i Toma koji je povjerovao tek kad je sam dodirnuo Uskrsloga.

To iskustvo susreta učenici su prenijeli i nama. Ono nam je darovano vjerom Crkve koja u svojim članovima još i danas svjedoči činjenicu Kristova uskrsnuća i pobjede nad tamom groba. Svjedočanstvo je to koje govori da nam je na uskrsno jutro zagarantirana vječnost.

U teškim i tamnim trenucima našega života, na bolesničkim posteljama, kad nas oviju tuga i beznađe, sjetimo se kako unatoč svemu tome možemo i smijemo vjerovati, i biti sigurni da je Bog jači od svega, da Bog može nadvladati sve što prijeti životu da ga uništi.

Isusov prazan grob znak je vjere, koja sigurnim drži i ono što se očima ne može vidjeti, ni ušima čuti. Praznina koja nastaje smrću postala je ispunjena. Oči više ne gledaju u prazno, nego u Krista uskrsloga. Uši više ne slušaju tišinu groba, već čuju uskrsni Aleluja.

Ovim mislima svima želim sretan Uskrs i obilje blagoslova od uskrslog Spasitelja!

+ Ivan

biskup