Arhiv tekstova

U selima šokačkog Podunavlja sve je uočljivije odsustvo mladih generacija iz amaterskih djelatnosti. U kulturi, a sve češće i u sportu sve je manje onih koji bi trebali biti nositelji većine aktivnosti. 

U institucijama kulture, u pravilu, da se uočiti velika dobna razlika kod članstva. Na  pozornicama u malim sredinama mogu se vidjeti brojem prilično jake dječje skupine, koje i plijene najveću pozornost publike. Mogu se vidjeti i dobro uvježbane skupine odraslih, ali porazna je činjenica da su među njima jako rijetke osobe dobi od 17-18 do 35-36 godina. Velika većina je zašla u petu ili šestu životnu dekadu. Mlade ne privlače ni atraktivna putovanja, niti druženja s vršnjacima. 

 

LINIJA MANJEG OTPORA

 

Razloge svojoj apstinenciji lako nalaze, ispričavaju se brojnim obvezama, mada su generacije njihovih roditelja imale kudikamo više obveza, jer je većina njih odmah nakon završetka škole dobila i uposlenje. Pa ipak svojim udrugama nisu okretali leđa. Danas, pak, ulaskom u pojedine popularne seoske kafiće, dakako u kasnim večernjim satima, da se uočiti zabrinjavajući broj dječaka i djevojčica u dobi od 14 do 15 godina kako s kapuljačama na glavama i cigaretama u rukama, sjede pognuti za svojim pićem, ne komunicirajući ni s kim. O starijima nećemo, njima, po onome kako se danas živi, i jest mjesto tamo. Istina, u ovoj državi postoje pozitivni zakoni koji se odnose na točenje alkohola malodobnicima, no tko se još obazire na zakone? Teško je povjerovati da dobar broj roditelja ne zna gdje im malodobna djeca provode vrijeme i u koje doba noći (ili jutra) se vraćaju kući. 

Više smo puta svjedočili razgovorima u kojima je bilo riječi o radu mjesnih subjekata kulture, o sportskim klubovima, kada su upravo roditelji pitali: »Što uopće naša djeca i imaju od toga?« A i sami znaju što. Istina, nemaju nikakve materijalne nadoknade, ali imaju priliku putovati, upoznati nove ljude, družiti se s njima, pa konačno, družiti se i međusobno. Normalno, ukoliko su za druženje i zainteresirani.

Ti isti roditelji linijom manjega otpora znaju samo neodređeno odmahnuti rukom uz konstataciju kako nam je to donijela demokracija. Poštenije bi bilo upitati se – gdje su korijeni ovakvoga ponašanja generacija o kojima je riječ? Činjenica je da su u pitanju mladi ljudi rođeni u drugoj polovici osamdesetih i u devedesetim godinama, dakle u vrijeme najvećih turbulencija na ovim prostorima. Njihovi roditelji, mahom zabavljeni pitanjem gologa opstanka, pitanjem rata i kako ga izbjeći, pitanjem... uostalom, daleko bi nas dovelo navođenje svih spornih pitanja, imali su premalo vremena za svoju djecu, premalo novca za njihove sve veće prohtjeve a u isto vrijeme TV postaje naveliko promiču ružičasto-crni svijet bogatstva. 

 

ODGOJ U OZRAČJU DEVEDESETIH

 

Dolaskom demokratske opcije na vlast do boljitka nije došlo preko noći. Novi režim imao je zadaću riješiti more problema, a prije svih riješiti se balasta devedesetih. Gubitak premijera, sprega mafije i pojedinih političara, pa zašto ne reći i velika trvenja u koaliciji na vlasti usporili su demokratske procese, doveli su ovu državu u krizu i prije svjetske. Nes(p)retno provedena privatizacija većine gospodarskih subjekata ostavlja veliki broj ljudi bez posla, bez nade, bez budućnosti. Statistika nas tješi govoreći kako se sve bolje živi, kako prosječna primanja rastu, dok stvarnost pokazuje suprotno. Generacije djece po svršetku srednjoškolske izobrazbe postaju statistički broj na tržištu rada i lagan plijen beskrupuloznih poslodavaca, koji »sretnicima« nude, u pravilu, rad na crno. Mnogi odlaze izvan granica Srbije u potragu za sezonskim poslovima, kako bi bar na taj način osigurali koliko-toliko sredstava potrebnih za golu egzistenciju. 

Pogubno je i stanje u sportu. Putem medija, pa i uživo, svjedočimo sve većem prisustvu kako verbalnog tako i fizičkog nasilja na sportskim terenima na ovim prostorima. Opijanja tijekom noći uoči utakmice, sportska nedisciplina, uporaba najvulgarnijih psovki u komunikaciji s trenerom, gledateljima, protivničkim igračima, pa često i suigračima, a osobito s arbitrima, vrlo su raširene pojave. Mladići starosti 16-17 godina uvrijeđeni su ukoliko sjede na klupi za pričuve, pa odbijaju posluh treneru, ili prestaju uopće i trenirati. Lokalne zvijezde su nedodirljive, na bilo koji prigovor od strane čelnika klubova odgovor je – platite, pa ćemo bolje i igrati! 

U takvom ozračju iluzorno je očekivati angažman iste te mladosti u bilo kojoj formi amaterizma. Nepošteno bi bilo tu mladost i osuđivati, jer nisu odgojili sami sebe. Odgajani su od strane svojih roditelja, svojih djedova i baka, odgajani su u nezdravom ozračju ratnih devedesetih. A ono što je u čovjeka duboko usađeno u ranoj mladosti, kasnije je teško eliminirati. Zbog toga nam se dešava da malodobni dečki tri dana »kampiranja« na Dunavu, s prekomjernom količinom alkohola, pretpostave petodnevnom gostovanju svoje udruge u srcu Dalmacije. Zbog toga nam se dešava da mladi nemaju vremena za putovanja, nastupe, probe i druženje, nego radije žive u svojemu virtualnom svijetu, u svojemu svijetu ispod kapuljača.