Arhiv tekstova

Upravitelj humanitarno-terapijske zajednice za pomoć ovisnicima vlč. dr. Marinko Stantić, ujedno je i osnivač ove zajednice. Njegova je dužnost, također, i duhovna briga nad ovim ljudima. Idejni je tvorac, kao i organizator, Festivala hrvatske duhovne glazbe »HosanaFest«. Osim toga, i prije svega, je svećenik, župnik dviju somborskih župa. 

Vlč. Marinko Stantić rođen je u Tavankutu 24. travnja 1974. godine. Teološki studij zavšio je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Nakon toga upisao je poslijediplomski studij iz pastoralne teologije u Rimu, gdje je za četiri godine postigao ovaj značajni znanstveni stupanj. Doktorsku tezu s temom »Inkulturacija vjere kroz pučku pobožnost Hrvata – Bunjevaca« obranio je 22. lipnja 2004. godine na Papinskom lateranskom sveučilistu u Rimu.

 

HR: Prije nepune tri godine u Starom Žedniku kod Subotice osnovana je Humanitarno-terapijska zajednica za pomoć ovisnicima – Hosana, čiji ste vi upravitelj. Koji je cilj ove zajednice, te kakvo je danas, poslije tri godine, vaše iskustvo u radu s mladićima koji su na odvikavanju od droge?

Točno, u Starome Žedniku kod Subotice, od 7. srpnja 2007. na adresi Beogradski put 436 nalazi se Humanitarno-terapijska zajednica za pomoć ovisnicima – Hosana, koja ima za cilj pomoći svima, osobito mladima, koji su iz bilo kojeg razloga upali u ovisnost (droga, alkohol, kocka), ali i onima koji su izgubili smisao života. Zajednica je smještena na salašu, dislocirana od samoga naselja, a rad, molitva i razgovor su njen temelj. Mladi u njoj ostaju oko tri godine do konačnog oporavka. 

HR: U današnje je vrijeme, nažalost, potreba za ovakvim zajednicama sve veća. Kada ste i kako došli na ideju osnovati zajednicu?

Duga je to priča. Ne bih time zamarao čitateljstvo. Jednostavno rečeno: Bog je htio da u ljeto 2002. godine posjetim jednu ovakvu zajednicu u Međugorju (BiH). Ondje sam bio oduševljen njenim plodovima. Gospodin me je naveo i čuvao u slatkom nemiru dok nisam i sam osnovao ovakvu riznicu plemenitih duša. Danas su mi štićenici velika radost! Gledajući na rad u zajednici – težak je, ali je on malen u odnosu na darove koje dobivam. Svjestan sam da lagana rješenja ne donose dugotrajne radosti. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko.

HR: Kako se financirate i koliko u našoj zemlji još ima sličnih zajednica?

Boravak u Hosani je besplatan, te se uprava i roditelji sami snalaze oko života zajednice. Rad na njivi, koja se nalazi uz prostorije zajednice, na kojoj momci rade, također je pomoć koju sami sebi osiguravaju. Svakako, glavni izvor financiranja je Božja providnost. Tko u to ne vjeruje, što ću mu ja. Mi vjerujemo i živimo tako već tri godine. Hvala Bogu za to. Neka On i dalje podržava i blagoslivlja.

HR: Na koji se način štićenici bore protiv ovisnosti i tko su oni? Moraju li svi biti katolici i vjernici ?

Proces odvikavanja od ovisnosti u Hosani nikako nije medicinskim putem! Svaki medikament u zajednici je tretiran kao zamjena za drogu (osim onih namjenskih lijekova koji se uzimaju za druge vrste bolesti). Problematika ovisnosti krije se, smatramo, unutar čovjeka, na duhovnom polju. U zajednici se predlaže oporavak duše čovjeka, što će dovesti ovisnika do zdravog životnog optimizma, smisla postojanja i radosti življenja. Stoga su glavni akteri za oporavak Bog i štićenik. Svaki onaj štićenik koji ne uspostavi zdravu komunikaciju s Nadnaravnim, ima velike šanse da se ponovno vrati svojoj ovisnosti! Nakon što štićenik završi program zajednice, nitko neće sklanjati preprodavače droge s ulica ispred njega, niti će on dobiti alergiju na sve vrste droge. Neće mu niti biti potpuno izbrisana privlačnost za ovom opakom materijom. U zajednici se oni trebaju osposobiti živjeti pokraj dilera droge a drogu ne uzeti, ojačati karakter onim duhovnim vrijednostima koje će s Bogom, najjačom silom svijeta, biti kadri pobijediti svaku potrebu za njom.

Oporavak od ovisnosti u Zajednici Hosana radi se, dakle, na tri načina: molitvom, radom i razgovorom. Štićenici zajednice, prije nego li su u nju ušli, na razne su načine pokušavali odviknuti se od svog surovog poroka. Nisu dugotrajno u tome uspijevali. Smatram da je to bilo neuspješno jer se liječila posljedica, a ne uzrok! Valja riješiti razlog uzimanja poroka. On se krije u nezadovoljstvu životom, ne nalaženju smisla življenja, bijegu od problema. Tko može dati pravi smisao čovjekovom životu, tko riješiti njegovo nezadovoljstvo, ili tko će dati snage nositi se s problemima koje život donosi, do li Onaj koji je stvorio čovjeka, koji ga je postavio na tračnice i dao mu smjer. Toga Stvoritelja nazivamo Bogom, koji je jedini za sve, bez obzira kojoj vjerskoj konfesiji pripadali.

Zajednica  nema namjeru nikoga osuđivati, niti je zanima nacionalnost ovisnika. Kroz zajednicu su prolazili i prolaze Hrvati, Srbi, Mađari, Makedonci, kao i mladi drugih nacija, što znači da ima i raznih vjeroispovijesti (katolika, pravoslavaca, muslimana), pa čak i nevjernika. Stalo nam je do spasa čovjeka, a ne do njegovih životnih opredjeljenja! Premda je program zajednice katolička pobožnost, svaka druga vjeroispovijest nije zanemarena niti omalovažena. Vrijeđanje po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, strogo je zabranjeno. Naglasak je na zajedničkome Bogu svih ljudi!

HR: Održavate li kontakt sa štićenicima koji su izašli iz zajednice?

Naravno. No, on je raznolik. S onim bivšim štićenikom koji je nakon boravka u zajednici situiran, našao svoje radno mjesto, komunikacija je na prijateljskoj razini. Ali, ima i onih bivših stanovnika Hosane koji se nisu imali kud vratiti ili im njihovi bližnji nisu bili u prilici pružiti ono najnužnije za život, poput radnoga mjesta, takvima i nakon odlaska iz zajednice pomažemo da se snađu i stanu na noge. Uvijek smo tu ako treba. Ako ne trebamo, ne želimo se uplitati, već samo prijateljevati.

HR: Mogu li se oni životom u zajednici potpuno osloboditi ovisnosti i osposobiti za daljnji život, te nastaviti živjeti u svom prijašnjem okruženju?

Program koji provodi Zajednica Hosana nastao je u Italiji 1983. godine. Od tada pa na ovamo, mnogi koji su prošli njen program dokazuju da je uspješan i do sada jedini koji može riješiti problem droge. Naglasio bih kako nije dovoljno proboraviti u zajednici da bi se problem riješio. Od silnog je značaja prihvatiti ga svim srcem. Ima i onih mladića koji su odustali od programa, ali i onih koji su proboravili pune tri godine koliko program traje, pa su se ponovno vratiti na drogu. Razlog je u tome što nisu program zaživjeli u svakidašnjici i nakon zajednice, već su u njoj bili samo promatrači. Kao što se glad ne rješava stojeći kraj hladnjaka i gledajući u hranu, tako je isto i s drogom. Ukoliko netko ne želi mijenjati sebe, svoj dotadašnji stil života, neće je nadvladati. No, ponavljam, glavni naglasak stavljam na obraćenje Bogu, na izgradnji zdrave komunikacije s Neizmjernim. Fanatizam ovdje nema mjesta.

HR: Izašao je i drugi broj časopisa Hosana. Odakle je potekla ideja za ovaj časopis i kome je on prvenstveno namijenjen?

Da. Glasilo Zajednice Hosana je po drugi put ugledalo svjetlo dana. Bogu hvala. Želimo podijeliti svoju radost s drugima, ali ujedno i predstaviti javnosti rad ove zajednice. List Hosana je prozor u nju. Časopis je ujedno i edukativne naravi, jer želimo upozoriti sve one koji imaju ovaj problem kako se postaviti pred njim. Zahvaljujem tiskari Rotografika iz Subotice, koja nam je dobrotvorno objavila list, a vjerujem da sam dobro čuo da će nam to i ubuduće činiti, jer je list tromjesečnik. Hvala od srca.

HR: Župnik ste u somborskim župama svetog Križa i svetoga Nikole Tavelića. Kako uspijevate sustići sve obveze, i župnika i voditelja Zajednice Hosana, i glavnog organizatora HosanaFesta?

Ne znam niti sam. Stvar je u organizaciji i dobrim suradnicima. Na tome još radim. Svakako, nešto mora trpjeti, jer će se inače svaštariti. Najčešće trpe moji članovi obitelji. Oni će vam se požaliti da im rijetko dođem. Ali, to mi mnogi govore. Prijatelji, poznanici, župljani, svi bi oni htjeli da ih češće posjetim. I ja bih to jako volio! No, moram znati razdvojiti bitno od onoga manje bitnoga, pa sve do onoga nebitnoga. Inače, ne bi od ovih aktivnosti bilo ništa ili tek nešto malo.

U odgovoru na ovo vaše pitanje moram reći kako veliku ulogu u radu ima i srce. Radeći nešto što se istinski voli, čovjek se daruje potpuno. Pri tome, ne treba zaboraviti Božji blagoslov, jer »ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji« (prema Psalmu 127). Molitve i žrtve moraju postati dio rada. Silno je važna osobna molitva, ali i molitva svih onih koji u molitvama prate mene i moj rad. Hvala im od srca.

HR: Od kada ste župnik u Somboru i koliko vaše župe broje vjernika? 

Nedavno su se navršile pune četiri godine od kako sam u Somboru. Župa sv. Križa broji oko 3500 vjernika, a župa sv. Nikole Tavelića oko 800 duša. No, to su brojke koje papir kazuje. Tim se brojkama žestoko protivi broj onih vjernika koje vidim nedjeljama i blagdanima na misi. Ipak, nije mi stalo do masovnosti vjernika, nego do kvalitete vjere. Makar zajednica vjernika bila i mala poput maloga svjetla, soli, kvasca (opet prema Isusovim riječima – Mt 5,13-16; Lk 13,20-21), ona je kadra širiti se do zadivljujućih razmjera. No, činjenica je da to još nije tako. Nedavno je imenovan novi saziv pastoralnoga vijeća u pripadajućim mi župama. Od vijeća tražim angažiranost. Oni su to također ozbiljno shvatili i nadam se da će rezultati brzo uslijediti. Zahvaljujem im i radujem im se. 

HR: Koliko su vidljivi i aktivni Hrvati u Somboru u javnom i kulturnom životu grada?

Na ovo pitanje mislim da bi vam netko drugi mogao točnije odgovoriti. Ja ću vući vodu uvijek na svoj mlin. Smatram da hrvatska zajednica u Vojvodini neće imati uspjeha dok ne napravi reda unutar svoga dvorišta. Dok nemamo čestite vjernike, nećemo imati niti bolji život. Ne može se graditi na krivim temeljima, niti očekivati da Bog blagoslivlja nepravdu, laž, prevare, ljubomoru ili što slično. Ako će netko reći da toga nema među nama – vjerujte da bi rezultati morali uslijediti. No, čim nema zadovoljavajućih rezultata, signal je da nešto ne štima. Vjerujem da će doći vrijeme kada će se otkriti zašto je netko tolerirao zlo, zašto je odobravao makar šutnjom ono što nije dobro.

HR: Doktorirali ste u Rimu i danas predajete vjeronauk u školi. Svakodnevno se susrećete s problemima današnjice. Kako se ljudi, osobito mladi, po vašem mišljenju, nose s problemima?

Nisam doktorirao da bih predavao vjeronauk u srednjoj školi, što danas činim. To sam mogao činiti i bez doktorata. Za sada predajem na Teološko-katehetskom institutu u Subotici i Novome Sadu. Drugdje i ne mogu, jer mi nostrifikacija doktorske diplome još uvijek nije gotova. Predao sam je još u jesen 2006. godine na nostrifikaciju na Pravoslavni bogoslovni fakultet u Beogradu. Ne znam zašto toliko odugovlače. Izbjegava mi se dati odgovor. Pokušavao sam aktivirati i čelne ljude u našoj zajednici da mi u tome pomognu. Nitko nije uspio. Nadam se da su barem željeli pomoći. Tu dobivate odgovor i na pitanje o problemima današnjih mladih. Mladi su danas mahom bez cilja, entuzijazma, volje ili smisla za borbom u životu, jer im starija populacija ne otvara prostore za ostvarenja njihovih kreativnosti. No, i dobro i zlo je bumerang. Pričekajmo da se vrati. Brzo će. Žao mi je mladih, jer zbog toga mnogi i upadaju u razne poroke.

HR: Poznato je da puno radite s mladima. Je li u radu s njima nastao i Festival hrvatskih duhovnih pjesama – HosanaFest?

Mnogi moji projekti koje sam pokrenuo nastali su iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ljubeći Boga, darujem se čovjeku; što god učinim čovjeku, učinio sam samome Bogu.

HosanaFest je nastao kao ponuda mladima da ostvare svoje talente. Za njih će biti odgovorni pred Bogom. Ujedno, želio sam i našoj zajednici ponuditi što kvalitetniji projekt. Neskromno ću reći, ali mislim da HosanaFest spada u elitne projekte naše zajednice.

HR: HosanaFest okuplja veliki broj sudionika iz okolnih zemalja. Jeste li zadovoljni odazivom i kako je prihvaćen ovaj festival?

HosanaFest još nije dobio svoje mjesto koje mislim da zaslužuje. Grčevito se još trebamo boriti da ljudima dokažemo kako vrijedi ulagati i podržati ovaj festival. Iskreno rečeno, osjećam da su mnogi zavidni na HosanaFest, umjesto ponosni. Neki bi htjeli da HosanaFest bude Ćilimfest, kako se ne bi pravila velika razlika između ovoga projekta i drugih projekata našega naroda. Još od prvoga HosanaFesta 2006. godine dobivam žestoke kritike za koje bi drugi rekli da se na njih ne treba obazirati. Slažem se. No, ne bih se obazirao da te kritike nisu razarajućih razmjera.

HR: Kakvi su vam planovi za ovogodišnji HosanaFest?

HosanaFest je festival još uvijek u razvoju. On je od prošle godine postao humanitarne naravi. Sav prilog pri ulasku na festival usmjeren je kao pomoć Zajednici Hosana. Tako će biti i ovaj put. Ovogodišnji će HosanaFest biti održan u Dvorani sportova u Subotici, u nedjelju 5. rujna. Trenutačno trebamo doznati tko će sudjelovati. To ćemo znati 20. travnja, kada će se objaviti rezultati natječaja. Slogan HosanaFesta 2010. je: »To je vjera naša, njom se dičimo!«. Svaku godinu veliku pažnju poklanjamo i sceni. U planu nam je da ove godine scena simbolizira prolaz kroz Crveno more. Naime, Mojsije je izraelski narod slavnim Božjim zahvatom izveo iz egipatskog ropstva čudesnim prelaskom kroz Crveno more, koje se razdvojilo da bi narod prešao iz ropstva u slobodu. Kako već spomenuh, HosanaFest je povezan sa Zajednicom Hosana. Ova scena bi trebala poručivati da i štićenici Hosane kroz njen program prelaze iz ropstva droge u bolji, slavni život, u kojem mogu klicati i pjevati slavu Bogu. Toliko je snažna naša vjera! Dičimo se njome. Nadamo se da ćemo uspjeti ostvariti ono što smo zamislili. Potičemo one koji mogu da nam u tome pomognu. Hvala unaprijed.