Arhiv tekstova

Stanovnici Bačkog Brega – Berega, većinom se bave zemljoradnjom, od čega baš i ne mogu bezbrižno živjeti. Oni koji obrađuju velike površine još nekako i prežive, a oni s malo zemlje jedva sastavljaju kraj s krajem. Velika su ulaganja, mala zarada, a gotovo se nikada unaprijed ne zna koja će biti otkupna cijena proizvoda, hoće li godina biti rodna, a tu su još i mnoge druge brige koje muče poljoprivrednike. 

Prije je iz ovog sela bilo puno zaposlenih u 30 kilometara udaljenom Somboru, ali kako su propadale somborske tvrtke tako su i zaposleni sa sela ostajali bez posla. Autobus kojim je na posao išlo najviše radnika polazio je u 5 sati ujutro i bio je pun, a sada vozi svega 5-6 radnika. Oni koji su se vratili na zemlju snalaze se kako umiju. Jedan od njih je i Marin Lerić.

 

Pčelarstvo

 

»Po zanimanju sam elektroinstalater. Radio sam 13 godina u proizvodno-instalatersko-montažnoj radnoj organizaciji ‘Akumulator’ u Somboru, a 1997. sam morao dati otkaz, jer nije imalo smisla dnevno u oba smjera preći preko 60 kilometara, a ne dobiti zasluženu plaću i putne troškove. Morao sam se snaći, te sam otvorio prodavaonicu mješovite robe u svojoj kući. Radio sam nekih 7 godina, ali niti to nije bilo isplativo iako nisam plaćao najam, jer Bereg je selo koje nema ni tisuću i pol stanovnika, a tada je imalo 6 trgovina. Radili smo supruga i ja, a dobit je bila doista vrlo mala«,  kaže Marin Lerić. 

Nekako u tom razdoblju Marin se sve više interesira za pčelarstvo i stalan je gost na pčelinjaku svoga prijatelja u neposrednoj blizini Bajskog kanala. Kupuje pet košnica (gotovih pčelarskih društava), koje razvija i danas ima pčelinjak od 40 proizvodnih društava. Ali ni tu stanje nije sjajno, jer u tom kraju, za razliku od prijašnjih godina, pčele imaju samo jednu pašu godišnje – ako su svi uvjeti dobri, u periodu kada cvate bagrem.

»Prije je bilo dobro jer smo imali dvije jake paše – suncokret i bagrem«, kaže Marin. »Prosjek je bio oko 30 kg meda po društvu, dakle na stotinu košnica se moglo izvući 3 tone meda. Ako se uzme u obzir kako je otkupna cijena na veliko 150 dinara, mogla se dobiti solidna plaća. Sada ne vrijedi držati veliki broj košnica jer suncokret kod nas više ne medi. Razlozi nisu potpuno jasni, ali pčelari sumnjaju da su nove sorte suncokreta koje su umjetno proizvedene takve, da je čašica tučka neprirodnog oblika, te pčela ne može doći do nektara. Zadnje dvije godine imali smo i trovanje pčela na suncokretu, jer je sjeme tretirano sredstvom koje ima dugačku karencu djelovanja i u trenutku cvjetanja to sredstvo još reagira na insekte, tako da pčele jednostavno odlete, ali se ne vrate u košnice«, govori s razočaranjem Marin Lerić. 

Ipak, bereški su se pčelari snalazili tako što su svoje košnice u vrijeme suncokretove paše selili k mađarskoj granici, te su pčele donosile med iz susjedne države, budući da je suncokret tamo prirodniji i medi. Ministarstvo poljoprivrede u Mađarskoj ima obvezu prema Europskoj Uniji da uzgoji određene količine uljane repice, što je posebno dobro za jačanje pčelarskih proizvodnih društava. Bereški su pčelari iskoristili i tu mogućnost koja im se nudi preko granice, ali nažalost, zbog velike količine usjeva uljane repice, sije se manje suncokreta, tako da opet od suncokretove paše nema vrcanja.

 

Šljivarstvo

 

Marin Lerić ima nešto više od hektara zemlje, 2 jutra, što je premalo za uzgoj neke poljoprivredne kulture koja se uglavnom sije na površinama bereškog atara. To su najčešće kukuruz, pšenica i soja. Stoga se Marin odlučio za voćarstvo, točnije šljivarstvo, te je prije četiri godine zasadio 300 stabala šljive, a prošle jeseni još 450, tako da sada na toj površini ima 750 stabala. Prvi rod, odnosno prorod, dolazi u trećoj godini, u četvrtoj se očekuje solidan rod, dok bi u petoj godini uz povoljne uvjete trebalo biti 40 do 50 kilograma roda šljive po stablu. Marina pitamo zašto se odlučio baš za šljivu.

»Moja je supruga iz Darde u Hrvatskoj, gdje često odlazimo. Njen je susjed zasadio 8000 stabala šljive. Odlazio sam kod njega, razgledali smo šljive, razgovarali, tako da sam i ja odlučio da na zemljište koje imam zasadim šljive. Nekada je Srbija bila vodeća po proizvodnji šljiva, ali je posljednjih godina kompletna poljoprivreda zapostavljena u našoj državi, kao i sve drugo. Voćarski brend Srbije je svakako šljiva i mislim da će po ulasku u EU to biti glavni voćarski izvozni proizvod Srbije. Tu je i malina, ali naše podneblje nije toliko pogodno za njen uzgoj«.

Marina Lerića smo pitali je li dobio poticaje od države. Odgovara: »Kada sam prije četiri godine stavljao prve zasade, od države sam dobio novac za sva stabla, jer tada je bila takva uredba. Uvjet je bio da si vlasnik poljoprivrednog zemljišta i da su svi papiri uredni. Sada je uredba druge vrste, tako da za 450 stabala koje sam zasadio prošle godine nisam dobio poticaj, niti ga mogu tražiti, jer nisam mirovinski osiguran, a to je jedan od uvjeta. Ostatak sadnica sam kupio iz svoje ušteđevine, a nadam se da ću uskoro moći plaćati i mirovinsko.« 

U Hrvatskoj je, kaže, slična situacija kao i kod nas. Prije su se dobivali poticaj za sadnju i za ograđivanje šljivika, sada se dobija poticaj samo za sadnju, dok se ograđivanje financira iz vlastitih sredstava.

Što se tiče tržišta, govori nam kako šljivu na veliko kod nas trenutačno otkupljuju Rusi, a budući da idemo prema Europi, nada se da će i u EU biti konkurent sa svojom cijenom.

Marin zaključuje kako danas moraš raditi više poslova da bi preživio, a osim navedenog, on se s kraćim prekidima već više od dva desetljeća bavi glazbom i svira bas s tamburaškim sastavima. Blizina granica, jer se Bereg nalazi na tromeđi Hrvatske, Srbije i Mađarske, prednost je u ovom poslu, a u posljednje vrijeme najviše svira u Hrvatskoj, gdje se može pristojnije zaraditi. Zahvaljujući svirkama stekao je prijateljstva s ljudima koji se bave poslovima kao i on, šljivarstvom i pčelarstvom, s kojima često razgovara i razmjenjuje iskustva. A u ovu godinu je ušao pun optimizma, jer očekuje solidan rod od svojih prvih zasada šljive.

Zlatko Gorjanac