Arhiv tekstova

Ustaljeno je mišljenje kako riječ križ pripada hrvatskome, a riječ krst srpskome jeziku. To je samo djelomice točno. Riječ križ ima u hrvatskom jeziku toliko značenja da ih je gotovo nemoguće sve nabrojiti, samo Akademijin rječnik, na primjer, ima o toj riječi i nekim njezinim izvedenicama 14 stupaca. 

Križ je osnovni simbol kršćanstva, znak samoga Krista i vjere u Njega. On je simbol molitve, posvećenja i blagoslova. Kamo god pošli, naići ćemo na križ jer ih zaista ima posvuda: na crkvenim oltarima, tornjevima i zvonicima, uz ceste, na grobljima. Križ može biti i znamenje, znak koji se čini rukom po zraku na sebi, na drugom ili na nečemu. Križem se često ukrašavamo pa ga nosimo kao privjesak na lančiću oko vrata, u uhu ili na prstenju. Taj bi nakit trebao izražavati religiozne osjećaje onoga tko ga nosi, no čini se da je danas vrlo često u dekorativnoj ulozi. 

Prvotno je križ bio sprava za mučenje i ubijanje krivaca. Raspinjanje na križ izmislili su kao mučenje Feničani. Kao mučilo služila je isprva uspravna greda, a kasnije joj je pri vrhu dodana poprečna vodoravna greda. Na vrhu uspravne grede stajala bi pločica s imenom i krivnjom osuđenoga. Križ je kasnije postao i znakom kraljevske vlasti, kao i vrsta vojničkoga ili civilnoga odlikovanja, a prisutan je i u viteškom redu. Isusova smrt na križu učinila je od njega simbol slave i spasenja, pa se kao takav često naziva svetim. Središnje mjesto križa jest Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Taj je prizor nadahnuo i danas nadahnjuje mnoge umjetnike. Kad je car Konstantin priznao kršćanstvo kao religiju, ukinuo je i smrtnu kaznu pribijanjem na križ te kao simbole kršćanstva promovirao golgotski križ i natpis: Isus Nazarećanin, kralj židovski. 

Svi se slažu da je riječ križ postala od lat. crux, crucis, no razlikuju se mišljenja o dolasku latinske riječi u hrvatski jezik. Jedni tvrde kako se riječ razvila iz staronjemačkoga chrinzi ili chruzi, a drugi opet iz romanskih oblika – croce, krog’e (krođe), krože, kruže. U svih Slavena katolika nalazimo oblik križ, čak se preko poljskoga proširio i u ruski jezik (ali samo za katolički križ), a ima ga i litavski – križius. 

U staroslavenskome jeziku nalazimo oblik križ’, no on ne dolazi u najstarijim spomenicima. Kao stariji oblik javlja se jedan drugi, a taj je upravo kr’st. Izraz potječe od grčkoga Christós, preko latinskoga Christus. U staroslavenskome jeziku kratko je u dalo tzv. poluglas, koji će dati oblik kr’st. 

Imenice križ i krst u katolika su se polarizirale, stoga neke riječi izvodimo samo od riječi križ, a druge samo od krst. Za pripadnike nekih redova ili organizacija uvijek reći da su  križari, križarice, a jednako tako reći ćemo kako idemo na križni put, no vrste plovila su krstaši, krstarice, a na Jadran ćemo ići na krstarenje.

 U pravoslavaca su se spojila značenja i riječi križ i riječi krst u jednu imenicu – krst. U katolika ono što potječe od lat. crux, crucis, dakle što ima oblik križa, najčešće i izvodimo iz osnovne riječi križ. Međutim, ono što odgovara grč. báptosma, a što je postalo od glagola baptízein, a znači smočiti, uranjati, prati – priklonit će se korijenu krst. Slavenski glagol krstiti izravno kazuje: Ja te krstim, što znači: Ja te pokrišćujem, uranjam te u Krista, da budeš njegov sljedbenik i pronosiš Krista u sebi. Zato se i zovemo kršćani. Jezično se postanak te riječi lijepo može pratiti preko oblika krstjanin, u kojem još nisu provedene glasovne promjene (jotacija i jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe), koje će, kada se provedu, dati današnji oblik u hrvatskom standardnom jeziku – kršćanin. 

Krst je prvi i temeljni sakrament u svim kršćanskim crkvama, kojim se brišu posljedice istočnoga grijeha. Na krstu, a ne na križu, dobivamo i krsno ime. Nakon krštenja u crkvi, roditelji i rodbina slave krstitke. Danas se sakrament krsta dijeli u odjeljku crkve zvanom krstionica, dok se u prvim trima stoljećima kršćanstva krštenje obavljalo svugdje gdje je bilo vode. Težilo se da voda bude tekuća, kao što je i Ivan Krstitelj krstio u rijeci Jordanu, gdje je i Isus primio krštenje. Kad su se u 4. st. počele graditi bazilike, posebni prostori za liturgijsko bogoslužje kršćana, krstionice su se gradile najprije pokraj njih, a potom u njima. U 9. st. počinju se, najprije u alpskim krajevima, zbog jake zime, sve više graditi krstionice u samim crkvama, pa se i sam obred krštenja mijenja – od potpunog i višekratnog uranjanja krštenika u vodu do polijevanja vode po glavi. Danas su i količina vode i količina ulja simbolične. 

Treba upamtiti da se u hrvatskome jeziku ne zamjenjuju značenja riječi križ i krst. Na Krku, recimo, kad puk odgovara svećeniku u misi, pjeva: Gospodi pomiluj, Krste pomiluj, plna su nebesa itd. Ovo Krste, naravno, znači Kriste pomiluj. Tko nije čuo za ime Isukrstovo? A Isukrst nije ništa drugo nego stezanje (kontrakcija) dvaju imena: Isus + Krst u jedno — Isukrst, što je Isus Krist. Vjerujem da sam dovoljno potkrijepljeno pokazala kako je pogrješno riječ krst smatrati (samo) srpskom. Ona je, vidjelo se, i te kako i hrvatska. Ako je pod utjecajem jezičnih neznalica počnemo izbacivati iz hrvatskoga jezika, što će biti s krštenjem, krsnim imenom, kršćanstvom, kršćaninom i nizom drugih hrvatskih riječi, bez kojih ne možemo, a sve su one izvedene iz korijena krst. Od te riječi imamo i drugih plodnih izvedenica – npr. prezime Krsnik, Krstić, Krstičević  pa i ime hrvatskoga plemića Frana Krste Frankopana, pjesnika i mučenika. Stoga ne bismo trebali mijenjati ono što je duboko ukorijenjeno u jeziku, pogotovo ako za to nemamo valjane razloge.