Arhiv tekstova

Vrijeme je sadašnje vrijeme velike moći medija, tih najvažnijih sredstava informiranja u suvremenom svijetu. S jedne strane, oni su čovjeku današnjice od presudne pomoći glede racionalnoga sagledavanja zbilje i odnošenja spram društvenih, bilo lokalnih bilo globalnih, procesa, ali s druge strane mogu biti i snažan resurs manipuliranja i uspostave iracionalnog odnosa. Posljednje vrijedi u slučajevima kada informacije nisu istinite, cjelovite i blagovremene, niti su u funkciji interesa javnosti, nego osobnih ili otuđenih centara moći. Sjetimo se samo devedesetih godina u Srbiji i utjecaja što ga je, na primjer, imala Radio televizija Srbije na dio ovdašnjih građana. Slika svijeta koju je ona nudila imala je ne samo status »istinite«, već je bila i razlogom za djelatno angažiranje, koje je znalo skončavati u očitovanoj spremnosti građana za ratovanje. 

 

Deficit analiza medija

 

Pa ipak, bez obzira na negativno naslijeđe, još uvijek je malo danas napora koji se čine s ciljem da se medijsko izvještavanje racionalno pokuša zahvatiti radi dobivanja uvida o njegovoj naravi. Kao da je »logika« funkcioniranja koju mediji nameću – objaviti informaciju, analizu, komentar, stajalište svakoga sata, dana, tjedna... – odnijela prevagu nad potrebom da se isto statistički evidentira i obrađuje, analitički raščlanjuje i kvalitativno vrednuje. Istina, u srbijanskome društvu bilježimo gdjekoju, a među njima su, vjerojatno, najpoznatije analize Sonje Biserko »Vukovarska tragedija 1991. : u mreži propagandnih laži i oružane moći JNA« (Beograd, 2007.) te one Velimira Kazimira Ćurguza o izvještavanju o Zoranu Đinđiću, i općenito uradci Medijske dokumentacije Ebart čiji je osnivač i direktor. Valja istaknuti kako mediji na hrvatskom jeziku u Vojvodini do sada nisu bili predmet medijskih analiza, čega je rezultat odsustvo objektivne slike o karakteru ovog informativnog prostora.

Temeljnu vrijednost knjige Davora Marka treba onda promatrati u naznačenim okvirima – ona ima status pionirske! Nastala je kao plod njegova višegodišnjeg istraživačkog rada, a teorijsku osnovu čini sadržaj autorove magistarske radnje »Islamofobija  ‘lično’ : od političkog projekta do kobnih posljedica«. Očito, Marka zanima  suvremeni društveni fenomen Zapada – islamofobija, strah od islama, koji je u usponu nakon 11. rujna 2001., to jest terorističkog napada na zgrade Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku te Pentagon, sjedište Ministarstva obrane SAD-a. No, valja znati kako je islamofobija imala i svoju lokalnu inačicu na prostoru Balkana – od konca osamdesetih godina imamo prve elemente »islamofobije« i širenje negativne slike o islamu i na prostoru bivše Jugoslavije, što će vrhuniti tijekom rata u Bosni i Hercegovini i Kosovu.

 

Šarolika slika islama

 

Autor, inače odlično obaviješten o problemu o kojem piše, u knjizi nastoji pokazati kako je islamofobija uvelike zasnovana na pogrešnom stavu da je »islam nužno zao i nasilan«. Strah od islama, drugim riječima, posljedica je nedovoljnog znanja, medijske nekorektnosti, »namjerne i pogrešne interpretacije«, iza čega stoje, prije svega, politički interesi. Točnije rečeno, negativna percepcija islama u medijima na Zapadu posljedica je generiranih stereotipa i predrasuda, koje se okupljaju oko lažne ideje da je »u sukobu s konceptom modernosti, ljudskim pravima i demokracijom«. Pri tomu, Marko ne bježi od prikaza objektivnih problema islama (npr. položaj žene, pitanje apostazije, odnos prema blasfemiji), ali uvjerljivo dovodi u pitanje sliku koja cijeli islam svodi na negativnu i problematičnu religiju, koja je usko navezana na suvremeni terorizam.

Sadržaj knjige je podijeljen u četiri dijela, nakon čega slijedi »Zaključak«. U prvom (str. 17-41) autor donosi osnovne teorijske postavke, definira pojmove te naznačuje šire kontekste u kojem se islamofobija javlja. Pojava, učenje, središnje osobe, razvoj i širenje islama tematizira se u drugom dijelu (str. 43-89), a treći (str. 91-139) govori o islamu u Bosni i Hercegovini, njegovom dolasku i prihvaćanju od lokalnog stanovništva, uloge Crkve bosanske, te antimuslimanskoj propagandi devedesetih godina XX. stoljeća. Posljednji, četvrti dio (str. 141-195) sadrži općeniti prikaz izvještavanja medija o različitostima, te donosi analizu tretmana islama u tiskanim medijima u BiH, pri čemu autor vrsno demonstrira poznavanje vještine analize pisanja medija te sposobnost obrade građe i ispravnog zaključivanja. Najsnažniji je zaključak da slika islama u medijima u BiH ovisi o uređivačkoj politici, vlasniku i karakteru medija, a ona je u rasponu od afirmativnih, preko protokolarnih, do izuzetno negativnih, koje postoje u medijima na srpskom, ali i hrvatskom jeziku.