Arhiv tekstova

Najpoznatije lovište na prostorima zapadnobačkog Podunavlja prostire se u ataru Bačkog Monoštora, zauzimajući širok pojas uz lijevu obalu Dunava, na tromeđi Srbije, Mađarske i Hrvatske. Zahvaljujući dobrom zemljopisnom položaju ovi prekrasni ravničarski tereni zadržali su svoju izvornost. 

Lovište je nastanjeno velikim brojem raznovrsne divljači. Po svojoj ljepoti, fizičkoj kondiciji i vrijednosti trofeja svakako se izdvaja biser podunavskih šuma – jelen (Cervus elaphus). Čitavih 27 godina rogovi iz ovog lovišta, vrijednosti 248,55 CIC poena, nosili su epitet svjetskog prvaka. Osim jelena, glavne vrste krupne divljači su divlja svinja (Sus scrofa) i srna (Capreolus capreolus). Lovište naseljava brojna populacija divljih svinja i nisu rijetki primjerci visokotrofejnih odstrijeljenih veprova. Od pernate divljači love se divlje patke (Anas sp.). Lovište »Kazuk«, jedno od rijetkih preostalih ritskih staništa jelena, brojnošću divljači, vrijednošću trofeja i kvalitetom usluga već više od pola stoljeća zauzima mjesto u samom vrhu na karti europskih lovišta. Stoga su razumljivi i višekratni posjeti ovim prostorima strastvenoga lovca, predsjednika bivše države SFRJ Josipa Broza Tita. Tih lovova rado se sjeća i vlasnik ove fotografije, tada mladi lovočuvar u ŠU Bački Monoštor Josip Đipanov:

»U lovu s Titom sudjelovao sam u dva navrata. Osim mene, danas je, od nas koji smo u tim lovovima sudjelovali, u životu samo još jedan stariji kolega, koji je u to vrijeme bio lovočuvar. Iskreno, naše generacije odrastale su uz Tita i divile mu se. Tadašnja Jugoslavija bila je država po mjeri maloga čovjeka. Danas često slušamo, a najčešće od onih kojima je Titova blizina bila i odskočna daska u karijerama, najružnije priče o njemu. Mnogi danas ispredaju bajke o Titovim lovovima u kojima su mu svi odreda namještali trofeje. Ja sam živi svjedok da je Tito bio jedan od vrhunskih lovaca. U ono vrijeme političari su, ma kako to danas zvučalo bizarno, kroz lov lakše uspostavljali kontakte i zbog toga je ovaj sport bio nezaobilazan dio politike. Išao je u lov s mnogima, ali jednom u vrijeme lovačkoga doručka pripovijedao nam je kako u lovu nije podnosio svojega prijatelja Ceausescua, jer je ovaj, poput običnoga ubojice, pucao u sve odreda. S pozicije lovočuvara, sada, poslije dugogodišnjega iskustva, mogu reći kako je Tito bio veliki zaljubljenik u prirodu. Divljač je jako volio. Nikada nije ni sebi, ni svojim gostima dopuštao nekakve prekomjerne odstrele, niti je tražio bilo kakve zasebne uvjete za sebe. I u svojim poznim godinama imao je začuđujuće oštro oko i mirnu ruku«, iznosi nam svoja sjećanja i osjećaje Josip Đipanov.

Stjecajem okolnosti, fotografija koju nam pokazuje bila je i posljednja javno objavljena iz Titovih lovova. Nastala je po povratku Josipa Broza Tita s konferencije nesvrstanih zemalja, održane 1979. godine u glavnom gradu Kube, Havani. 

»Poslije povratka iz Havane, vidno umoran od puta, Tito se dovezao u poslijepodnevnim satima u naše lovište. Jelen kojega smo pratili, a bio je obilježen za odstrel, pojavio se na nešto nižoj lokaciji od očekivane. Kad smo mu to predočili, samo je odgovorio: ‘Ma, nemojte me dirati, tako se lijepo odmaram u prirodi.’ No, kao pravi, istinski lovac, ustao je, pomaknuli smo se i nakon uspješnoga lova, uz sve čestitke, Titu je za šešir stavljena grančica, koja  simbolizira uspjeh u lovu za taj dan. On je prokomentirao: ‘A kog vraga će mi ovolika grana, odvalit će mi šešir s glave!’ Jednostavno, bio je starac vedra duha, bio je čovjek kojega ću pamtiti dok sam živ. Bio je čovjek velikoga kova i bio je strastveni lovac. Neću sada komentirati razne priče o njemu, meni je ostao u ugodnom sjećanju i danas kažem kako mi je bila velika čast sudjelovati s njim u lovu. Konačno, profesionalac sam, tako da sam i danas na raspolaganju političarima kad god se ukaže potreba«, završava svoju priču Josip Đipanov.