Arhiv tekstova

Današnja Srbija odmakla je u mnogo čemu od Miloševićeve autokratske države, a ipak se ni sada, kao demokratska ili »demokratska«, ne može pohvaliti dobrim odnosima sa susjedima. Posljednjih mjeseci, ili čak godinu unatrag, Srbija je, najblaže rečeno, uspjela pokvariti relativno poboljšane odnose skoro sa svim susjedima – od Vardara pa do Triglava. U svezi s tim, ne pomaže ni učestalo isticanje - diplomatskom retorikom - nužnosti zajedništva radi približavanja Europi.

Bez sumnje su na prvom mjestu zamjerke na formalnoj diplomatskoj razini zbog priznanja Kosova, koje Srbija upućuje svojim susjedima.  No, to je već notorna stvar, koja ne dotiče samo države bivše Jugoslavije, već i druge zemlje širom svijeta. Što se tiče bivših »državno-bračnih« partnera u ex SFRJ, beogradski tisak sve učestalije  spominje međudržavne nesuglasice i zatezanje odnosa sa susjedima i oko mnogih drugih pitanja: političkih, imovinskih, nasljednih, etničkih, (po)graničnih, pravosudnih, diplomatskih. Primjerice, Srbija vrati svog veleposlanika u Podgoricu, a ministar vanjskih poslova Crne Gore podcjenjivački zaključi kako »nije morao niti odlaziti«. Između ove dvije zemlje i dalje su aktualne optužbe u svezi (ne)izručenja odbjeglih kriminalaca te njihove navodne zaštite iza svojih granica.

 

Problemi s Hrvatskom

 

Što se drugog susjeda tiče, hrvatski predsjednik ne stigne niti završiti rečenicu o iracionalnosti nekih izjava i poteza srbijanskog predsjednika, a na njegov stol stigne demarš iz Beograda, brže no što je prihvaćena netom pružena ruka prijateljstva iz Zagreba. Obje zemlje, i Hrvatska i Srbija, pretendiraju na političko liderstvo u regiji i s obiju strana se od državnog vrha mogu čuti takvi komentari. Tako srbijanski premijer Mirko Cvetković kaže kako je Srbija lider u regiji, jer je sve bliža članstvu u EU i uvodi europske i civilizacijske standarde. S druge strane moglo se čuti kako bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić smatra da je Zagreb »lider regije, sviđalo se to nekome ili ne«. Hrvatska na tu titulu pretendira iz pozicije zemlje koja je na svega godinu-dvije od članstva u EU, dok je Srbija zasniva na veličini, poziciji i činjenici da se »u Briuxellesu, kao i Washingtonu, vjeruje da bez stabilne Srbije nema stabilnog Balkana«. U bilatelarnim razgovorima visokih dužnosnika ovih dviju država, međutim, ovakav se rivalitet ne spominje. Dapače, suglasni su da jedni drugima trebaju biti podrška u pridruživanju međunarodnoj obitelji.

Dalje, pred Međunarodnim sudom pravde nalaze se dvije tužbe – Hrvatske iz 1999., koja Srbiju optužuje za genocid a u čijem je sastavljanju sudjelovao sadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Nasuprot njoj je srpska tužba u kojoj se Hrvatsku optužuje također za genocid. Posljednji okršaj između službenog Beograda i Zagreba izazvao je srbijanski zahtjev da se u Hrvatskoj obljetnica Oluje više ne obilježava kao praznik, što su u Zagrebu s gnušanjem odbacili. Ima još: Srbija stalno ponavlja kako u Hrvatskoj nije učinjeno dovoljno da se omogući povratak izbjeglica, od kojih većina i dalje živi u Srbiji, a posebno da nije dosta učinjeno na vraćanju stanarskih prava Srbima u Hrvatskoj. Srpski predsjednik Boris Tadić rekao je lani kako je »povratak izbjeglica u svoje domove na tlu bivše SFRJ preduvjet pomirenja svih naroda na tim prostorima«. 

 

Nesuglasice s BiH

 

U odnosima Srbije i BiH, unatoč navodnom političkom pomirenju, mnogo je više zapreka. Izuzev dobrih i službeno formaliziranih specijalnih veza Republike Srpske s maticom – kako u ovom entitetu BiH vole zvati Srbiju – odnosi Beograda sa Sarajevom su blizu najniže razine u poslednjem desetljeću. Tek što je, nakon višemjesečnog natezanja i odbacivanja, Srbija »natjerala« BiH da izabere posve novog veleposlanika u Beogradu, naviještena je i deklaracija o Srebrenici. Ta deklaracija, imajući u vidu činjenicu da glavnooptuženi za zločin u Srebrenici Ratko Mladić još nije uhićen i sudeći po ranijim izjavama lidera BiH, baš ne ulijeva povjerenje službenom Sarajevu u poštene namjere Srbije. Onda su stvari nenadano otišle u suprotnom smjeru, a razlog je bio uhićenje člana ratnog predsjedništva BiH Ejupa Ganića u Londonu. On je dospio iza britanskih rešetaka zahvaljujući međunarodnoj tjeralici Srbije, jer ga Beograd optužuje za težak ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici 1992. i još nekoliko zločina iz tog doba. Držeći da je »slučaj Ganić« u jurisdikciji BiH, a ne Srbije, bošnjačko-hrvatski dio zajedničke vlasti u Sarajevu je dodatno konsterniran i pitanje je kakve bi se sve političke strelice odašiljale iz Sarajeva da ne postoji jednotrećinski balans predstavnika vlasti RS, kao entiteta većinski naseljenog Srbima. No, predsjednik Srbije Boris Tadić je potkraj minulog tjedna posredno poslao poruku u Sarajevo da se »Srbija ne protivi da Ganić bude izručen sudskim organima BiH« i da se »u idealnim situacijama optuženima za ratne zločine sudi pred nacionalnm sudovima«. 

Koliko će još dugo ratni zločini biti glavni kamen spoticanja između BiH i Srbije, to se skoro nitko ne usuđuje prognozirati.  No, to je tek jedan kamenčić na brdu prepreka u uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa Beograda i Sarajeva, a u njegovoj je osnovici veza Republike Srpske sa Srbijom, tj. odnos Beograda prema nacionalnom pitanju u tom bosanskom entitetu.

 

Tenzije i s Makedo-nijom

 

Tenzije između Srbije i Makedonije više godina rastu zbog crkvenih pitanja, točnije težnje prema autokefalnosti tamošnje pravoslavne crkve. Tek sada, dolaskom patrijarha srpskog Irineja, počeo se rješavati problem između SPC i nepriznate Makedonske pravoslavne crkve, zbog čega arhiepiskop ohridski Jovan dvije godine nije živio u Makedoniji, a vratio se tek nedavno. Međutim, njegov dolazak nastavili su pratiti i problemi, pa tako i najava da će na tradicionalnoj večeri »Srbi i prijatelji« biti bačena bomba ako se pojavi arhiepiskop. 

Makedonija je, isto kao i Crna Gora, priznala Kosovo 9. listopada 2008., na što je službeni Beograd reagirao tako što je makedonskog veleposlanika proglasio personom non grata. Još jedan problem je izazvala i činjenica da je Makedonija nedavno potpisala sporazum o razgraničenju s Kosovom, u kome Srbija nije  sudjelovala, pa je ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić uložio prosvjed Skoplju. 

Slovenske europrodike

 

Srpski predsjednik bojkotirao je konferenciju o Zapadnom Balkanu na Brdu kod Kranja u Sloveniji. Boris Tadić odbio je pridružiti se kolegama iz bivših republika kako ne bi »dijelio stol« s kosovskim predsjednikom Fatmirom Sejdiuom, unatoč brojnim urgencijama Slovenaca kao jednih od organizatora. Dapače, iznenadni i neplanirani posjet slovenskog premijera Boruta Pahora Beogradu, kako bi našao model koji bi odgovarao ovdašnjem establišmentu, završen je krahom. Tadić je, naime, nakon tog sastanka bio »veoma ljut jer organizatori pokušavaju izvrgnuti principe sa kojima su se složili još na početku dogovora o održavanju konferencije«. 

Ipak, zahvaljujući, među ostalim, kontinentalnom tamponu koji između Slovenije i Srbije prave BiH i Hrvatska, te činjenici da je rat tijekom devedesetih godina Sloveniju samo okrznuo, Beograd i Ljubljana danas nemaju naročitih problema. Istini za volju, u Beogradu strpljivo, ali ne baš s puno naklonosti, slušaju i trpe prodike Jelka Kacina. A Kacin, koristeći vlastitu poziciju izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju, svako malo po službenoj dužnosti, ali i kao poznavatelj lokalnih prilika, podijeli lekcije političarima i vlastima u Srbiji – kako se trebaju odnositi prema vlastitim reformama i EU, a kako prema Kosovu i susjedima. 

Što se gospodarstva tiče, slovenske su se tvrtke – od Merkatora i Merkura do Save i Gorenja – odomaćile u Srbiji i uglavnom im dobro ide, ali se srbijanske kompanije baš nisu uspjele etablirati u Sloveniji, mahom zahvaljujući vlastitoj inertnosti, ali dobrim dijelom i zbog kontrolirane hermetničnosti slovenskog tržišta za investitore s Balkana. 

S druge strane, Slovenija se, ne štedeći novac za bilborde i novinske oglase, uporno nastoji Srbima nametnuti kao poželjna turistička destinacija – od termi i ski-centara do mora. Međutim, ako se promatraju turističke naklonosti Srba, poglavito u ljetnom turizmu – Portorož, Piran i Izola imaju zanemarivo skromne šanse u usporedbi s hrvatskim primorjem. Što, opet, dovodi do rivaliteta između Slovenije i Hrvatske. Ali, to je već druga priča...

Bojana Oprijan Ilić