Arhiv tekstova

Stiglo nam je proljeće. Ne samo kalendarski. Zatoplilo je dva dana prije nego nam je obznanjeno kako smo upravo zakoračili u, kako nam pjesnici odavno rekoše – najljepše godišnje doba. I to se odmah u Splitu osjetilo. Ne samo zbog onih skoro plus 20 stupnjeva Celzijevih. Nego je odjednom sve oživjelo. Kao da je neko pritisnuo puce, ili kako se u Splitu reče – botun, i time dao signal Splićankama da pohrle na splitsku Rivu. Toga prvoga dana proljeća, na suncem obasjanoj splitskoj Rivi, mogla se vidjeti prava promenada splitskih ljepotica. 

Sjedio sam u kafiću, vani, osjećao sam se kao da sam uz modnu pistu ili na izboru za nekakvu missicu. Glava mi se micala desno-lijevo, kao da sam na teniskom meču u kojemu oba tenisača nevjerojatnom brzinom izmjenujuju udarce. Zapravo, nisam znao što prije gledati, gdje zadržati pogled... Da li na djevojkama koje su odjednom bacile sa sebe zimsku odjeću, mantile i kapute i pojavile su u minicama, dekoltiranih majica ili u laganim košuljama s obvezno otkopčanim botunom, pucetom više. Uglavnom u cipelama s visokom potpeticom, obveznim naočalama za sunce... Pogledavale su kako ih svi gledaju, uživale u tome da su u reprezentativnome izdanju pozdravile dolazak proljeća. I mamile uzdahe muškaraca. 

A tek mlade majke!? One su se potrudile biti još ljepše od onih prije spomenutih djevojaka. Kao da su sišle s modne piste, uređene, dotjerane, vesele, nasmijane... Zapamtio sam jednu mladu mamu. U mini suknji. Valjda joj je dijete u kolicima zaplakalo, sagnula se dati mu bočicu, kao da se namjerno sagnula više nego joj je bilo potrebno, pa su neki muškarci sa susjednih stolova gotovo popadali sa stolica nagnuvši se da iz najboljeg kuta vide taj predivan prizor... A mlada mama je to primijetila, vidjelo se na njoj da je cilj postignut. Kao da je promislila: udana sam, imam dijete, ali vidite da nisam ništa manje zgodna od ovih splitskih djevojaka u koje zurite...

Popodne sam otišao na Marjan. Koji je od rujna do ožujka uglavnom prazan, gdje ujesen i zimi samo nas nekoliko »budala«, bez obzira je li kiša ili bura, svakodnevno učinimo svoju porciju trčanja trim-stazom. Toga popodneva i Marjan je, kao i Riva, bio pun djevojaka i mladih mama. Ovaj put sve su bile odjevene u trenirke. Pitao sam se zašto? I odmah zaključio: stiglo je proljeće, začas će doći ljeto, sve one moraju skinuti i zadnji gram viška da bi ljeto, plaže i kupanje dočekale u top izdanju. Bikini puno toga otkriva, ponajviše koji gram, dekagram ili ne daj Bože koje kilo viška...

Simbol Splita, opjevani Marjan, miriše po borovini, pogotovo nakon kiše. Ovaj put miris borova nije se ni osjetio. Dominirao je miris ženskih dezodoransa, parfema, splitske dame ni na šetanje i trčanje nisu mogle doći bez da su se namirisale. Jer, Bože moj, što ako onaj koji im je u srcu slučajno naiđe na Marjanu pa ih vidi u izdanju u kojom one ne žele biti viđene. E, jedina razlika između jutarnje promenade Rivom i popodnevnog jogginga na Marjanu bila je u tome što na Marjanu nisu bile u cipelama s visokom potpeticom. Nego u tenisicama najrazličitijih boja. Koje su se, dakako, morale slagati s bojom trenirke...

Moje drage Splićanke, i ja se zajedno s vama radujem dolasku proljeća. Zbog vas, dakako!