Arhiv tekstova

Iz tiska je ovih dana izašao 4. broj »Nove misli«, časopisa koji se bavi suvremenom kulturom u Vojvodini. Riječ je o novom časopisu koji je pokrenut sredinom prošle godine, a za koga njegov glavni i odgovorni urednik Mirko Sebić kaže kako je već prvim brojevima osvojio značajan broj čitatelja, osobito mladih. Mirko Sebić je, inače, više od dva desetljeća u novinarstvu. Radio je kao novinar na Televiziji Novi Sad, zatim je bio glavni i odgovorni urednik vojvođanskog tjednika »Bulevar« i pisao za mnoge druge listove. Jedno je vrijeme bio i kolumnist Hrvatske riječi.

HR: Prošle je godine pokrenut časopis za kulturu »Nova misao«, čiji ste vi glavni i odgovorni urednik. Kakav je to časopis, kome je namijenjen, kakve tekstove objavljujete i koliko je brojeva do sada izašlo?

Prošle godine u srpnju časopis »Nova misao«, njegov prvi broj, ugledao je svjetlost dana. Dok razgovamo u rukama držim četvrti broj, dakle riječ je o dvomjesečniku, u nas veoma rijetkoj vrsti periodičnih publikacija, koji se bavi, kako u podnaslovu i stoji, suvremenom kulturom u Vojvodini. Usuđujem se reći kako negdje od kraja osamdesetih godina i iščeznuća starog socijalističkog načina financiranja kulture nije bilo časopisa ovakvog tipa, odnosno publikacije koja se bavi kulturom i kulturnom produkcijom kao takvom, a ne nekakvim njenim pojedinačnim i izoliranim dijelom. Također, naš je interes usmjeren prema kulturnoj politici, odnosno onim uvjetima koji određuju da se nešto u kulturi jednog područja dogodi ili ne dogodi. To je znatno širi pojam od pukog administriranja u kulturi i dijeljenja novca, to je zapravo traganje za uvjetima koji su neophodni da se kultura ostvari u punom kapacitetu kreativnih snaga u određenom vremenskom razdoblju i na određenom prostoru. Otud i naš interes da se okrenemo izvorima te kreativne energije i autentičnim stvaraocima s ovih prostora koji nadilaze granice regije.

HR: Tko je osnivač »Nove misli« i u kom institucionalnom okviru časopis djeluje?

Ovakav pothvat ne bi bio moguć bez potpore državnih institucija. Osnivač »Nove misli« je Pokrajinsko tajništvo za kulturu. Kada je prošle godine Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu podijeljeno na dva resorna tajništva, na ono za obrazovanje i na ono za kulturu, novo  vodstvo Pokrajinskog tajništva za kulturu na čelu s tajnikom Miloradom Đurićem prihvatilo je ideju o časopisu i shvatilo ogromnu važnost povezivanja medijskog sektora i sektora kulturne produkcije. Pristupilo se brižljivom osmišljavanju same publikacije u konceptualnom i materijalnom smislu. Situacija prošle godine, iznimno teška zbog udara svjetske ekonomske krize na državni proračun, što se naročito odražavalo u kulturi kroz rapidan manjak novca, pridonijela je da se mnoga pitanja zaoštre, ali i mnoga neugodna pitanja prvi put postave. Mislim kako je dobro što je časopis startao baš tada, jer on kao medij svakako može pridonijeti da se stvari artikuliraju i jasnije vide. Uostalom, mediji jesu neka vrsta društvenog uveličavajućeg stakla.

HR: Znači da o financiranju skrbi Pokrajinsko tajništvo za kulturu? Imate li i druge izvore? 

Rad naše institucije u skladu sa zakonom financira osnivač, dakle Pokrajinsko tajništvo za kulturu. Časopis je od prvog broja krenuo u osvajanje prostora u knjižarama i sad smo došli dotle da nemamo skoro niti jednog broja u redakciji, sve je otišlo u knjižare i stalno nam ljudi traže prethodne brojeve časopisa. Dešava se da netko kupi treći broj pa se vrati kupiti i prva dva. Iz knjižara nam javljaju kako prodaja ide dobro. Mada to u našim uvjetima ne znači automatski i financijski efekt. Ali to je samo početak. U Srbiji, kao što znate, situacija s prodajom knjiga i knjižarskim mrežama nije sjajna, a možete zamisliti kako je s časopisima. Knjižare prvo morate uvjeriti da uopće uzmu časopis u prodaju, pa ih onda morate zamoliti da ga adekvatno izlože, pa onda da ga ponude kupcu koji nije navikao na takvu vrstu ponude. Ali, kao što rekoh, tek smo na početku i zasad smo vrlo zadovoljni. Cilj nam je da se u svakom većem gradu u Vojvodini može kupiti časopis, da ga svaka galerija ili institucija kulture ima i da ga se može naći u svih četrdesetak općinskih knjižnica širom Vojvodine. Na upravo završenom novosadskom Salonu knjige imao sam susret s mladom publikom, uglavnom studentima i srednjoškolcima, obradovao me je njihov interes za časopisom jer to je publika koja je naša budućnost (znam kako zvuči kao fraza), to su naši budući suradnici. Ako toga nema postajete autistični, zatvoreni u sebe.

HR: Prije ovoga bili ste urednik časopisa »Misao« koji se bavio temama iz područja obrazovanja. Što je s tim časopisom?

Reviju »Misao« smo 2003. godine, uz pomoć Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu, obnovili i od jednog dvotjednog magazina prosvjetnih djelatnika Vojvodine – kakav je bio sedamdesetih godina kad je osnovan, pa sve do gašenja početkom devedesetih – napravili smo ozbiljan mjesečni časopis s respektibilnim brojem stručnih suradnika i tekstova koji su se bavili reformom školskog sustava i pitanjima rekonceptualizacije škole. To je trajalo pet godina i izašlo je pedeset brojeva. No, kako je u društvu jenjavala politička odlučnost za provođenjem reformi obrazovnog sustava, jenjavala je i snaga i interes da se takav projekt gura naprijed. »Misao« danas ne izlazi, ali to još uvijek ne znači da možda u nekoj bliskoj budućnosti neće obnoviti svoj rad barem u elektroničkoj formi na internetu. Postoji ogroman broj relevantnih tekstova, intervjua i članaka koji su svakako interesantni i danas i bilo bi šteta da oni ne budu dostupni ljudima u prosvjeti koji su još uvijek zainteresirani za promjene u toj domeni. Vidjet ćemo što će biti.

HR: Dugo ste u novinarstvu, više od 20 godina. Bili ste, između ostalog, i urednik tjednika »Bulevar« koji je 90-ih godina bio kritički nastrojen prema tadašnjem režimu. Kako vidite medijsku scenu u Vojvodini danas? 

Uh!? Lakše bih odgovorio na pitanje kako vidim medijsku scenu u Britaniji ili u SAD-u i tako pridonio široko rasprostranjenoj navici naših »stručnjaka« da analiziraju tzv. zapadne medije i njihovu nemoralnost. 

Ali šalu na stranu. U Srbiji i u Vojvodini poslije 2000. godine došlo je do ozbiljnog pomicanja na medijskoj sceni. Još nije moguće točno definirati sve promjene, jer nije učinjen niti jedan korak da se stvari imenuju i precizno razgraniče. Iz faze tzv. »neovisnog novinarstva«, što je bilo samo drugo ime za otpor propagandi jednog zločinačkog pothvata koji su mnogi nazivali politikom devedesetih, taj je otpor često također podrazumijevao i propagandu s druge ideološke strane i manjak žurnalističke samokritičke svijesti. Ušlo se preko noći u navodni novinarski profesionalizam, tržišno poslovanje, objektivnost, istraživačko novinarstvo itd... Kako to doista izgleda može se vidjeti kad bacite letimičan pogled na kiosk ili uključite TV. Profesionalizam je ustvari tabloidno novinarstvo, komercijalno poslovanje je politička i svaka druga pornografija, objektivnost je odsustvo kritičkih tekstova i stavova o osjetljivim pitanjima, a istraživačko novinasrtvo je dosluh s policijskim tajnim dosijeima. Iza svega toga stoji dirigirani interes centara moći.

Ali ono što je još gore i opasnije to je odsustvo svijesti o tome, odsustvo sposobnosti da se artikulira problem i da se djeluje. Novinarske udruge danas jure za vlastitim repom, tzv. teoretičari medija padaju u statistički delirij jalovo »analizirajući« brojke iz brojnih »monitoringa«. Nikad nismo imali više novinarskih i medijskih studijskih grupa po fakultetima, a nikad nam novinari nisu bili manje pismeni i sposobni za ozbiljan rad.

HR: Svojevremeno ste kolumne objavljivali i u »Hrvatskoj riječi«, tjedniku hrvatske nacionalne manjine. Kakvu budućnost predviđate manjinskom informiranju općenito?

Najprije se netko treba prihvatiti ozbiljnog posla i definirati što je manjinsko informiranje. Moje viđenje korpusa manjinskih medija se ponešto razlikuje od naših licitacija tipa treba li ili ne treba država u manjinskim medijima zadržati 20 ili 30 posto vlasničkog udjela ili ih treba potpuno privatizirati, ili ih treba pokloniti nacionalnim vijećima. Manjinski su mediji treći medijski sektor, oni nisu ni komercijalni mediji koji prodajući informacije žude za profitom, dakle nisu medijski megamarketi, ali nisu niti javni servis koji obavlja funkciju opće društvene misije očuvanja vrijednosti važnih za jednu društvenu zajednicu u cjelini (nisu to doduše ni oni mediji koji danas u Srbiji nose naziv javni servisi i troše naš novac). Oni su mediji zajednice, komunalni mediji. To što je ta zajednica etnička ne mijenja ništa, oni kao i svaki komunalni medij moraju imati interes integracije te zajednice, komunikacije njenih članova međusobno, ali i s članovima drugih društvenih skupina i s tzv. većinskim korpusom. Iz toga proizlazi kako manjinski mediji moraju imati vrijednosnu vertikalu i kulturološki horizont kad formiraju svoju uređivačku politiku. 

Kad se ovo artikulira bit će nevažno jesu li oni ovim ili onim dijelom u vlasništvu ove ili one skupine. Jer skupine kojima interes zajednice nije u fokusu neće biti zainteresirane za takve medije. Mogu li oni opstati? Dakako da mogu. Ali se ne mogu ponašati ni kao državni javni servisi niti kao komercijalni mediji. Načina za samoodrživost ima, ali trebalo bi uložiti dodatni napor i osvijestiti iskustva i drugih zemalja Europe i pogledati ne samo na medije etničkih manjina već i na druge komunalne medije. Država bi tu zajedno s nacionalnim vijećima mogla pomoći edukacijom i preciznim vođenjem procesa u tom pravcu. Dakle, nije riječ da se novinari manjinskih medija uče zanatu novinara kao da su mala djeca, već da se skupa sa svima nama uče drugačijoj medijskoj kulturi, drugačijem, da tako kažem, čitanju stvarnosti. Tu je jednostavno potreban korjeniti preobražaj. Medijski poslenik koji pripada manjinskom korpusu i odlučuje se za taj posao mora biti svjestan te misije, on svoj posao mora doživjeti kao poziv a ne kao doživotnu sinekuru ili kao kraticu do manjinskog Parnasa.

HR: Predsjednik ste Vijeća novina »Hrvatske riječi«. Kako vam se čine ove novine danas?

Vi znate da sam ja na moju veliku čast bio uključen u rad vašeg glasila još od prvih brojeva. I doista nije fraza kad kažem da mi je to bila čast. Ja sam tu poslije godina i iskustva neovisnog novinarskog rada prepoznao mogućnost da ostvarim neke od ideja o kojima sam vam govorio u odgovoru na prethodno pitanje. Prvi brojevi obnovljene Hrvatske rječi su pratili, čini mi se, tu ideju, sjećam se da su čak u tzv. prijestolničkim medijima bili prenošeni dijelovi nekih tekstova iz Hrvatske riječi, što se vrlo rijetko događa kad su manjinska glasila u pitanju (ne samo zbog jezične barijere). 

Hrvatska riječ i danas ima potencijal da se razvije u kvalitetan manjinski tjednik koji će možda upravo svojim radom u praksi dokazati mogućnost ostvarivosti teze o manjinskim medijima kao trećem medijskom sektoru. Naravno, puno je zamki na putu i puno problema praktično treba rješavati. Uvijek postoji i opasnost da se sklizne u birokratsko shvaćanje manjinskog informiranja koje mehanički niže bilješke događaja, koje zanemaruje tu vrijednosnu vertikalu o kojoj smo govorili i koje kulturološki horizont zamagljuje pukim stereotipima i autizmom izolacije. Što se mene tiče, osobno ću se zalagati za te vrijednosti i koliko je u mojoj moći pomagati da se stvari mijenjaju u tom pravcu.

HR: Ovih se dana prilično uzburkalo među novinarima Magyar szóa, kada je objavljeno kako će Mađarsko nacionalno vijeće formirati Vijeće tih novina. Neki su u tome prepoznali pokušaj cenzure. Što o tome mislite? 

Premalo imam informacija o konkretnom slučaju. Ali načelno gledano mogućnost cenzure uvijek postoji i kad upravni odbor imenuje vijeće novina, jer upravni odbor je odgovoran nacionalnom vijeću koje ga imenuje i bira tako da je teško povjerovati da će zanemariti interes tog tijela. Ali ja mislim da je problem na drugoj strani. Problem je u tome što se ponašamo kao da su manjinski mediji vlasništvo nacionalnih vijeća u smislu kao što su privatni mediji vlasništvo njihovih gazda. Sledstveno toj logici gazdi se nema što prigovarati kad postavlja neka ograničenja, što kaže narod: »Njegov tavan, njegove ljestve...«. Po tome ni mi ne bismo trebali raspravljati što koje nacionalno vijeće ili član vijeća zadužen za informiranje radi sa »svojim« medijima.

Ali problem je u tome što to uopće nije tako, manjinski su mediji vlasništvo zajednice, vlastite etničke manjine, ali posredno i cijele društvene zajednice (sad će se tržišni fundamentalisti smrznuti jer se na mala vrata vraća društvena svojina) tako da je moguće zamisliti da ta zajednica svoj interes artikulira i na drugi način a ne samo preko nacionalnih vijeća, pogotovo ako se ta institucija otuđi od interesa zajednice i počne politikantski voditi poslove vlastite etničke skupine i njen opći interes podredi interesu pojedinačnih političkih skupina.

Ne treba biti naivan, tako nešto će se događati i događa se, ali i otpor tome će se vrlo brzo desiti.