Arhiv tekstova

Nedavno održani znanstveni kolokvij Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata bio je posvećen temi o regionalnom pristupu književnosti. Ovaj znanstveni kolokvij bio je poticaj otvaranju složenog pitanja o potrebi sačinjavanja cjelovitog književno-povijesnog pregleda o hrvatskoj književnosti u Vojvodini. Ne čini se teškim ukazati na moguće modele istraživanja i dokumentiranja nacionalne književnosti hrvatske manjinske zajednice u Srbiji, ali ostvarenje tog projekta neće biti lako, jer postoje brojni problemi, počevši od činjenice da ne postoji knjižnica u kojoj bi se na jednom mjestu nalazila potrebna građa za sačinjavanje panoramskog pregleda književnosti hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini, pa do činjenice da ne postoji katedra za kroatistiku u Srbiji.

Otvaranje ovoga pitanja već je zainteresiralo dio kulturne javnosti vojvođanskih Hrvata zbog njegove izuzetne važnosti, jer bi kano-nizacija književnosti Hrvata u Vojvodini imala višestruki značaj. Takav budući cjeloviti panoramski pregled otkrio bi relevantnu sliku trajne vrijednosti kulture i književnosti vojvođanskih Hrvata. Također, s jedne strane, ukazao bi na unutarnje vrijednosti književnog stvaralaštva vojvođanskih Hrvata i, s druge strane, na one vrijednosti kroz koje je ova književnost u ravnoteži s univerzalnim vrijednostima. Dakle, takav cjeloviti panoramski pregled izrazio bi specifičnost hrvatske književnosti u Vojvodini u kontekstu hrvatske književnosti, kao dijela sveukupne matične književnosti, te u kontekstu srpske književnosti, ali i u širem kontekstu univerzalne književnosti. Valorizacija i kano-nizacija književne baštine i aktualne književne produkcije Hrvata u Vojvodini omogućila bi komparativne analize s književnostima i činiteljima duhovnosti i kulture u regionalnoj cjelini zajedničkog kulturnog fonda. 

 

Zahtjevan proces 

 

Književnik, kritičar i povjesničar književnosti, član Mađarske akademije umjetnosti József J. Fekete prije svega skreće pozornost na činjenicu da je kanonizacija književnosti nacionalnih manjina u istočnoj Europi proces koji još traje.

»U zapadnoj Europi, a i kod nas općenito, mišljenje je da hrvatska književnost jedva ima sto godina, a zapravo vrlo je blizu njena tisućgodišnjica«, kaže Fekete. »Čitajući ovu rečenicu, koju je zapisao kritičar i esejist Ernő Kázmér u renomiranom budimpeštanskom časopisu ‘Nyugat’ (‘Zapad’) 1932. godine, sramno je priznati da u trećem mileniju mi Vojvođani možda manje znamo o hrvatskoj književnosti nego ranije. Naravno, Hrvati i Mađari su tijekom tisućgodišnjeg suživota imali bogatu razmjenu kulturnih dobara koja se prvenstveno odvijala putem književnih djela, jer pisana je riječ bila most najprije kroz misale, sakramentarije, benediktionale, a zatim i u drugim, sekulariziranim formama literature. Ali obratimo pažnju na godinu objavljivanja Kazmerove studije o prošlosti, sadašnjici i budućnosti hrvatske književnosti: 1932. Hrvati i Mađari u Vojvodini su više od desetljeća administrativno odvojeni od svojih matica, nekadašnji njihovi kulturni, gospodarski, politički centri se čine udaljeni svjetlosnim godinama, oni se bez ikakve nacionalne infrastrukture moraju ponovno izboriti za svoja prava, a taj mukotrpan put praktički je više herojski nego pragmatičan, s obzirom da prava bez institucija za njihovo ostvarenje ne mogu uroditi plodom. Nije ni čudo da povjesničar književnosti iz Transilvanije Balázs Béla Végh još i 2005. godine ukazuje na to da kanonizacija književnosti manjinskih nacionalnih zajednica u istočnoj Europi još nije konačna činjenica, nego proces koji i dan-danas traje, zapravo ove književnosti su i nakon 80 godina zaokupirane stvaranjem institucija, formiranjem čitateljske publike i permanentnim niveliranjem vrijednosti.« 

Fekete navodi i bez čega se sve ne može pristupiti istraživanju i vrjednovanju književnog blaga nacionalnih manjina.

»Što se tiče književnog stvaralaštva Mađara u Vojvodini, zahvaljujući sveučilišnim profesorima, izdavačkim kućama i entuzijastima danas postoji povijest književnosti Mađara u Vojvodini, tiskana i obnavljana u više izdanja, leksikon te literature za razdoblje 1918.-2000., postoje antologije stvaralaca između dvaju svjetskih ratova, te repertorije najvažnijih periodika, objavljenih knjiga, monografije časopisa, a permanentna su i visoko stručna istraživanja na polju komparatistike. To je možda jedan od mogućih modela istraživanja i dokumentiranja nacionalne književnosti u manjinskim zajednicama. Bez kulturne i obrazovne infrastrukture, bez visoko obrazovanih znanstvenika, bez institucija, ustanova, zavoda, izdavača, bez sigurne materijalne potpore, projektnog financiranja, stipendija, bez stalne prekogranične suradnje, bez foruma, časopisa, antologija, monografija, literalnih portala, bez zdravog informiranja i na kraju, ili prije svega, osobnog entuzijazma – ne može se formirati svijest o vrijednosti književnog blaga nacionalne manjine, ne može se to blago dokumentirati, prezentirati, vrjednovati, kao niti istražiti uzajamne kulturne sprege raznih naroda koji suverenošču svoje jezične, povijesne, kulturne baštine, vjerske i političke opredijeljenosti zajedno čine opći karakter regionalne cjeline.«

 

Sistematiziranje rasutih informacija

 

Književnik, kritičar i esejist Ilija Bakić kaže kako su potrebne brojne informacije na književnom polju, bez kojih nije mogućno upoznati baštinu i dešavanja u korpusima manjinskih književnosti, a ističe nužnost postojanja pregleda manjinskih književnosti.  

»Poznati su mi opusi nekolicine pisaca, ali generalno, nikada nije dovoljno pouzdanih informacija«, kaže Bakić. »Dakle, uvijek postoji potreba za informacijama, od onih taksativnih – tko je što i kada objavio – preko analitičkih – kritike i eseji o djelima – do sintetičkih – sagledavanja cjelokupne produkcije Hrvata u Vojvodini kroz duže razdoblje, s ukazivanjem na pravce, interesiranja, stilske sličnosti i razlike. Bez ovakvih informacija zainteresirani čitatelji samostalno nikada neće uspjeti sagledati dešavanja u ovoj, odnosno u svakoj literarnoj radionici manjinskih književnosti u Vojvodini i Srbiji. Pregled književnosti Hrvata u Vojvodini, kao i pregledi književnosti ostalih manjinskih književnosti, nesumnjivo je potreban, takoreći nužan. Temeljna i precizna historija književnosti svakog naroda uvijek je važna iz više razloga: da bi se rasute informacije o piscima i njihovim knjigama, o časopisima, manifestacijama i pokretima sakupile i sistematizirale, odnosno da se na osnovi takvog pregleda, kao temelja, razvije kritičko-teorijska aktivnost.«

Bakić smatra kako bi pregled književnosti Hrvata u Vojvodini bio dvostruko važan.

»Nesumnjivo je bitno da suvremenici znaju tko im je prethodio, dakle, tko je iz njihovog naroda u Vojvodini pisao, koja su mu bila interesiranja, koji dometi, kako je bio pozicioniran na književnoj sceni. Bez ovakvog sagledavanja ne postoji relevantan doživljaj književnosti vlastitog naroda, ne postoje saznanja o njenom razvoju, promjenama, iskustvima i dometima – a bez takvih saznanja nije moguće odrediti sebe u prostoru i vremenu. Iz pozicije cjelokupne srpske književne scene, poželjno je i potrebno pratiti sva literarna dešavanja na ovdašnjim prostorima kako bi se imao potpuni uvid i sagledale sve kvalitete koje nose literature manjina. Pregled književnosti Hrvata u Vojvodini popunio bi praznine u poznavanju suvremene literarne scene i upoznao zainteresirane s djelima koja su stvarana i u proteklim vremenima. U situaciji kada je ozbiljna literatura s ovih prostora potisnuta masovnom produkcijom trivijalne literature, uvezene i ovdašnje pisane po ugledu na nju, koja se bjesomučno reklamira po bestseler principima, nužno je na svaki način potencirati vrijednosti, bez obzira na kojim literarnim scenama nastaju.

 

Kulturološke razlike dodatna su kvaliteta

 

Bakić uočava i činjenicu da su na stranicama srbijanskih književnih časopisa radovi autora koji pripadaju nacionalnim manjinama veoma rijetki, te nedostatak institucionalnog poticanja suradnje između književnika koji pišu na ma-njinskim jezicima i književnika koji pišu na većinskom jeziku.

»Književni časopisi jesu najdinamičnija literarna pojava, barem u kulturama koje su ozbiljne i dugotrajne. U časopisima se najprije sagledavaju literarna kretanja, njihov razvoj i promjene, dolazak novih generacija. Književni časopisi su kategorija kojoj u ovoj državi neprestano prijeti izumiranje, što je samo jedan od segmenata nepostojanja pozitivne državne kulturne politike. Izdavanje časopisa ovisi o državnim subvencijama koje su neredovite i neravnomjerno raspoređene u čemu se može vidjeti kako inzistiranje na centralizaciji-metropolizaciji, tako i političko protežiranje. Zbog svega toga časopisi ne ‘odrađuju’ ono što trebaju raditi – ne obavještavaju čitatelje o aktualnim dešavanjima na svim književnim scenama, od onih žanrovskih, generacijskih, pa do manjinskih. Otuda su na stranicama časopisa radovi autora koji pripadaju nacionalnim manjinama veoma rijetki, gotovo zadesni. Načelno, postojanje književnosti Hrvata u Vojvodini, kao i literature drugih manjina na ovim prostorima, potvrda je potpunosti društvenog života te zajednice u državi. Na cjelokupnoj ovdašnjoj književnoj sceni, važnost ove književnosti odgovara kvaliteti djela koja se stvaraju. Literatura manjinskih naroda zanimljiva je i zbog kulturoloških razlika koje nosi, a koje šire horizonte saznanja i spoznaja, to je dodatna kvaliteta koja povećava njenu aktraktivnost. Interakcije ‘manjinske’ i ‘većinske’ književnosti moguće su i poželjne i one postoje uglavnom na razini pojedinačnih kontakata i suradnje pisaca, i svakako bi bilo poželjno institucionalno poticanje suradnje, jer bi donijela novu kvalitetu za cjelokupnu ovdašnju literaturu«, kaže Bakić i zaključuje: 

»Ono što je bitno, u stanju kakvo je sada, jest da djelo bude dostupno što većem broju čitatelja i kritičara, dakle, zatvaranje u uske krugove može samo štetiti. Srećom po ovdašnju literaturu, davno su prošla vremena kada su samo knjige objavljene u velikim izdavačkim kućama smatrane vrijednim. Sada je izdavač nebitan, fokus interesa je na sadržaju knjige – pod uvjetom da čitatelj može doći do neke određene knjige. No, desetljeća bijede uništila su infrastrukturu knjižara u manjim mjestima, knjižare u velikim gradovima zagušene su bezbrojnim hitovima i bestselerima, pa je jako lako uopće i ne znati da se neko djelo pojavilo.« 

Zvonko Sarić