Arhiv tekstova

Suvremeni hrvatski pjesnik, esejist, prozni i radio-dramski pisac Ivan Slamnig  rođen je u Metkoviću 1930. godine. U rodnome je gradu završio osnovnu školu. Gimnaziju je započeo u Dobrovniku, a završio u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1955., a na istom je fakultetu radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Kao lektor, asistent, ili viši znanstveni suradnik gostovao je u Firenci, Bloomingtonu (SAD), Chicagu, Amsterdamu i Upsali. Prevodio je s engleskoga, ruskoga, talijanskoga i švedskoga jezika. Bio je poliglot koji je uspio upiti sve jezične elemente trodijalektnoga hrvatskoga jezika i tako izgraditi osebujan poetski jezik koji je kao stvoren za poeziju ludizma, ironičnog poigravanja glasovnim mogućnostima i doskočicama.

Slamnigova je poezija značajna po duhovitoj igri riječi, uporabi žargona i intoniranosti ironijom, a proza po temama o ratnom iskustvu dječaštva. Filozofija njegova pjesništva iščitava se u nakani da pokaže kako je poezija više stvar zakonitosti jezika nego kategorija mišljenja, kako ona ne prihvaća filozofeme tipa »kategorijalno« ili »slikovno«. Već u najranijoj Slamnigovoj fazi ističu se pjesme čvrsto građenog stiha koje svoje temelje zasnivaju u fundusima hrvatske versifikacije. Pjesma »Iz prijevoda nenapisane kineske lirike« uvodi metodu apokrifnosti poetskoga kazivanja koja će se u hrvatskom pjesništvu masovno rabiti dva desetljeća nakon toga. U najranijim stihovima Slamnig započinje i svoj humorno-paradoksni poetski diskurs, koji će kasnije biti razvijen do specifičnog znaka i obilježja u poslijeratnome hrvatskom pjesništvu. 

U književnom životu javlja se pedesetih godina, u doba nastupa krugovaške generacije. Njegovo ime najprije se vezuje uz poeziju, a u njoj se dobro vidi spoj s tradicijom. Tradicija je često i tema njegovih pjesama, dok mu je doživljaj svijeta posve uronjen u naše vrijeme. Mogli bismo reći da je temeljna snaga njegova opusa izniknula upravo iz proturječja. Kao vrijeme stanovitog masovnog otklona od poetike socijalističkoga realizma u Jugoslaviji presudna je upravo ta prva polovica pedesetih, a Slamnig je jedan od onih koji će se široko predstaviti kao kreator novih poetičkih obzora, puštajući samo da se razvije ono što je započeo u ranoj mladosti. Oslobođenjem od staljinističke dogme otvorila su se vrata onome što je on zagovarao u svojoj književnoj objavi. Pjesma »Petero ljudi sa zamišljenim licima kosaca«, objavljena 1952. godine, mogla bi se tumačiti i kao neka vrsta njegove arspoetike: ona ukratko demonstrira dvije njegove poetičke osobine: klasičnu pjesničku naraciju i njeno dokidanje kao put do metapoetičkih sadržaja. Pjesmom »Evanđelisti«, poetska je igra obogaćena novim izražajnim elementima jer Slamnig u jezičnu masu uvodi kolokvijalni govor, sleng. Ovaj postupak nije u funkciji »moderniziranja« pjesničkoga iskaza, već je u službi svojevrsne remistikacije same pjesničke geneze. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama, koja je ušla i u »Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva« Matice hrvatske,  jest »Ubili su ga ciglama«. U njoj nije vidljiv objekt naracije što nas stavlja pred bezbrojne asocijativne mogućnosti. Koga su ubili? Čovjeka ili psa, ubili su guštera čiji se rep pretvara u samo jezično tkivo koje se rastače i tako sugerira samu smrt, a smrt bića postaje smrt jezika. 

Ivan je Slamnig preminuo u Zagrebu u srpnju 2001. godine. Tri mjeseca prije smrti jednoglasnom je odlukom žirija proglašen laureatom Vjesnikove književne nagrade »Ivan Goran Kovačić« za svoju, kako će se kasnije ispostaviti, posljednju zbirku pjesama »Ranjeni tenk« u izdanju Matice hrvatske. 

Slamnig je za života objavio zbirke pjesama: »Aleja poslije svečanosti«, 1956.; »Odron«, 1956.; »Naronska siesta«, 1963.; »Izabrane pjesme«, 1965.; »Analecta«, 1971.; »Pjesme«, 1973., »Dronta«, 1981; »Sead Scholae«, 1987.; »Relativno naopako«, 1987., 1998.; »Izabrane pjesme«, 1990.; »Barbara i tutti quanti: izbor iz djela«, 1999.; »Ranjeni tenk«, 2000.; novele: »Neprijatelj«, 1959.; »Povratnik s mjeseca«, 1964.; »Izabrana kratka proza«, 1992..; roman: »Bolja polovica hrabrosti«, 1972.; te eseje i studije: »Disciplina mašte«, 1965.; »Svjetska književnost zapadnog kruga«, 1973.; »Hrvatska versifikacija«,1981.; »Sedam pristupa pjesmi«,1986.; »Stih i prijevod«, 1997. godine.