Arhiv tekstova

 

Duboko smo u korizmi. Korizma nas vodi u susret Isusovu Uskrsu. Čudan je taj put i čudesan. Zašto? Ako nas ostavi indiferentnima, nema ni uskrsnuća ni Uskrsa. Ako nas zahvati – što je poželjno – tada moramo činiti na sebi radikalne promjene. Prošle dvije nedjelje suočile su nas s vrlo jakim izazovom: Božja pravednost i Božje milosrđe. Našli smo se suočeni s rasipnim sinom i sa ženom bludnicom. Kako prosuditi? 

Božja pravednost je neizmjerna vlastitost Božja. Po toj pravednosti niti jedan čovjek nema mogućnosti spasenja, jer nas grijeh dijametralno odvaja od Boga. Kako je Bog svako stvorenje pozvao u život da bi ga usrećio, na prvi pogled se čini ta istina neprihvatljivom. Nalazimo se u »dolini suza« i pitamo se – gdje je tu usrećenje? Doista, ako nas grijeh rastavlja, onda je pitanje – kako doći do mira savjesti i konačno, kako doći do susreta u vječnosti? 

 

Prvi događaj

 

Najljepša perikopa Lukina evanđelja o rasipnom sinu prikazuje nam sreću tog razvratnog mladića. Vrlo brzo je uvidio da mu sreću nije pružilo ni jedan užitak koji mu pribavlja novac, čast i moć. Napustili su ga. Ostao je gol, i bos, i gladan. Ali tada »dođe sebi«, a to je: nije zaboravio da ima oca. Taj sretni spomen doveo ga je u zagrljaj očev. S jedne strane sin se vraća preko praga očeve kuće i postaje baštinik, jer je ocu stalo do života a ne smrti svojega sina. Povratkom se oslobodio grijeha i vratio u očev dom. Tog istog časa je stariji brat »pravednik«  – koji je uvijek bio u pravu – napustio očevu kuću. Učinio je puno veći grijeh: prezreo je oca i odrekao se, a prezreo je i brata i odrekao se. Ne mogu ne vidjeti u ovoj Isusovoj perikopi i našu crkvenu, pa i narodnu stvarnost. Pomalo poniženo, ali iskreno, mi kao narod moramo priznati da nas je naša poslovična nesloga ovog puta skupo koštala. Jedan veliki narod, a tako usitnjen da bismo uspjeli ostvariti ni pedeset posto potrebnih potpisa na birački popis. Nije nas ponizio nitko drugi nego mi sami sebe. Razdijeljeni i nesložni smo kao onaj stariji brat iz perikope prekoračili prag, ali ne ulazeći nego izlazeći iz očeve kuće. Kao da smo se odrekli i oca i brata. Snažno boli ta činjenica. Dok se jedni spašavaju, drugi propadaju, a pravdaju se kako nisu za to krivi. Tko je kriv što stariji sin nije primijetio da je u očevoj kući imao svega? Ali zavist, ljubomora i nagon uspoređivanja udaljio ga je od realnosti, zanosa i napose od ljubavi. Imao je sve, samo ne ljubav. Tako se odrekao milosrđa, pa mu se osvetila pravda. 

 

Drugi događaj

 

Drugi događaj iz Ivanova evanđelja stavlja pred nas ženu koja je zatečena u preljubi. Za tri grijeha: brakolomstvo, ubojstvo i idolopoklonstvo Stari zavjet je predviđao smrtnu kaznu. Ova žena – brakolomka – našla se pred sudom pravde. Njena sreća je što se našla i pred sudom milosrđa. Tužitelji imaju pravo. Zakon je na njihovoj strani. Ali tim zakonom postaju ubojice. I to su prihvatili - »ta vršili su zapovjedi Zakona«. S druge strane stoji Isus koji vrši ne samo Zakon nego i Duh zakona – volju Božju. On je presudio: »Kamenujte je, ali neka prvi kamen baci onaj između vas koji nema grijeha«. Tada se sagnuo i počeo pisati prstom po prašini. Pisao je njihova imena i njihove grijehe. Kako je tko prepoznao svoje ime i svoj grijeh, spustio je kamen i udaljio se. Na koncu su ostali oči u oči i istinita pravda, i istiniti grijeh, i Bog je našao rješenje: Božja pravednost je zadovoljena milosrđem: »Idi i ne griješi više...«. Ponovno se vraćam našoj Crkvi i našoj narodnoj zajednici. U Crkvi manje, ali u zajednici više je prozivanja i upiranja prstom u tuđe grijehe i pogreške. Kad bi svaka izjava protiv drugoga u našoj javnosti bila podvrgnuta kritici izjavitelja, kad bi Isus zapisao njegovo ime i njegov grijeh, zasigurno ne bi smio baciti kamen na svoga bližnjega. No, kako živimo u vremenu kada je čovjek »najjeftinija roba«, njegova riječ najmanje odgovorna, u našoj javnosti se širi zadah negativnoga do te mjere da se može prognozirati o urušavanju vrednota koje će nas koštati života. Biološki umiremo, sociološki se rastačemo, nacionalno se ne slažemo, a u kulturi se dogodilo kao kod proroka Izaije koji kaže: »umnožio si potomstvo, a ne i radost«. Sve to čini čovjek čovjeku bez straha da povijest ne u prašinu, nego u vječnost Isusovim prstom upisuje ne samo ime, nego i svačiji grijeh. Želimo li stvarno poći prema uskrsnuću? Kako? Iz ovih perikopa i poruke Božje najjasniji je put: ostavi svoj kamen i ne bacaj na drugoga. Imaš dosta svojih grijeha. Krenimo svaki od sebe, ali bez kamena u ruci. Ako ne mogu koristiti ni po cijenu života neću škoditi. Prepustimo Bogu, koji je sveznajući, da spoji vječnu Pravednost i neizmjerno Milosrđe. On to jedini zna.