Arhiv tekstova

Svi imamo snove. Netko male želje, netko veće, životne. Snovi se dijelom ostvare, neki i potpuno, a neki ostanu zatočeni u nama i nikada ne dodirnu javu, stvarnost, realan svijet. Govorimo o snovima koje budni sanjamo, o željama, idealima koji su na rubu zbilje, a dijelom dodiruju nestvarno, neostvarivo, ostaju zapisi naše nutrine i neostvarene mašte i zato uvijek ostaju samo snovi. 

Možemo slobodno reći kako je Ivana Antunić iz Sombora jedna od onih kojoj se snovi ostvaruju.

 

Prvi glazbeni koraci

 

Okolnosti su same nametale jasan put kojim je Ivana Antunić s puno ljubavi pošla. Rođena je u glazbenoj obitelji. Otac Emil, svestran glazbenik, nikada nije utjecao na svoju djecu, nikada ih nije nagovarao da se bave onim što i on radi. Ali djeca su (Ivana i Marina) već kao vrlo mala nesvjesno koračale tim putem pjevajući dječje pjesmice uz zvuke tatine gitare. 

Tek u drugom razredu osnovne škole učiteljica Lidija Hajnal upitala je djecu želi li tko ići u glazbenu školu. Među zainteresiranima bila je i Ivana, koja je bez problema prošla audiciju. Uvijek će joj u sjećanju ostati prvi sat, kada su svirali u pivske boce. Trebalo se odlučiti i za pravi glazbeni instrument. Djeca su dobila slike raznih instrumenta. Ivana se dvoumila između oboe i flaute. Poznavajući već tada sasvim dobro boje tonova ovih instrumenata, ipak se odlučuje za flautu. Kao flautu, jednakom ljubavlju je voljela solfeđo i teoriju, što je u njoj izazvalo previranje. Što upisati dalje nakon završene niže glazbene?

 

Konačna pobjeda solfeđa i teorije

 

Srednju glazbenu školu upisuje u Novom Sadu u klasi profesorice Mirjane Grlić. Ivana kaže kako je puno napredovala zahvaljujući svojoj divnoj profesorici, a imala je i puno uspješnih solističkih koncerata. Pohađala je i seminare kod profesora iz Mađarske i Slovenije. Na jednom republičkom natjecanju osvojila je treće mjesto, a na čak sedam međunarodnih natjecanja bila je prva. 

Nakon jednog natjecateljskog koncerta u Beogradu Ivani prilazi profesor Ljubiša Jovanović i oduševljen njenim sviranjem flaute poziva je da školovanje nastavi u Beogradu. Ona na to pristaje, prolazi na prijamnom za flautu, ali u njoj su stara previranja. Jednako voli solfeđo i teoriju. Što li će prevagnuti? Roditelji Emil i Janja predlagali su joj da nastavi s flautom, a to je bila i želja profesora. Ivana na koncu odlučuje: ako položi u Novom Sadu prijamni za solfeđo i teoriju, njena će odluka biti konačna. Na putu za Osijek, gdje je također trebala polagati prijamni ispit, javljeno joj je da je položila prijamni u Novom Sadu i druga je na listi. U Osijeku zbog ove radosne vijesti nije željela izaći na ispit. Vratila se doma zadovoljna i zbog konačne odluke se nikada nije pokajala.

 

U budućnosti rad s djecom

 

Danas ne može zamisliti da se bavi nečim drugim, iako je kao vrlo mala željela biti veterinar. Svira oduvijek, uvijek je bila u krugu glazbenika, tako da je glazba njena ljubav i njen život. Posebno joj je pri srcu razdoblje romantike, a potom i baroka, mada voli i skladbe suvremenih, pa i još živućih skladatelja čija je djela nerijetko izvodila na svojim koncertima. Naravno, ni popularna glazba se ne može zaobići, a najbolji joj je Đorđe Balašević, koji, kaže, ima super tekstove i glazbu. 

Ni kulturno-umjetnička društva joj nisu strana. Osam je godina bila članica HKUD-a »Vladimir Nazor« iz Sombora, a svirala je i u KUD-u »Neven« u Novom Sadu. Okušala se i u pravljenju i sviranju starih istarskih glazbala na seminaru kojeg je za hrvatsku glazbenu mladež organizirala Hrvatska matica iseljenika. Etno glazbena radionica u kojoj je rađena specifična glazba Istre, organizirana je 2006.godine.  Ivana je aktivna i u crkvi, te u somborskoj karmelićanskoj crkvi čita, pjeva psalme, svira za blagdane, a često joj se pridruže tata i sestra, koja je sada zamijenila kantora i svira orgulje u ovoj crkvi. Svojevremeno je bila članica jednog crkvenog benda u Novom Sadu, kada je kapelan bio vlč. Josip Štefković koji je okupljao mlade. I danas redovito u Petrovaradinu odlazi na vjeronauk, odnosno na susrete mladih. Sa svojom je obitelji sudjelovala na četiri dosadašnja Festivala duhovne glazbe »Hosana fest«, koji se održava u Subotici. Njihov obiteljski glazbeni sastav nazvali su originalnim imenom »Antunići« i jedva čekaju da im se pridruži i David, najmlađi član obitelji koji pohađa prvi razred osnovne škole, jako voli glazbu i pogađate, ide i u glazbenu školu.

Ivani se ostvario još jedan san koji je dugo sanjala, da sestra Marina i ona budu cimerice i studiraju u istom gradu, ali su se nekako stalno mimoilazile, iako i Marina studira glazbu. I taj je san dosanjan. Cimerice su i zajedno žive u Novom Sadu. Ostaje još jedan san, a taj je da nakon osnovnih studija upiše master i da nakon toga radi s djecom. Poželjeli smo da joj se i to ostvari, jer doista, Ivana je svojim radom, skromnošću i neposrednošću zaslužila da joj se svi snovi ostvare, a i djeca, s kojom će raditi u budućnosti, sigurno neće požaliti što će im profesorica biti Ivana Antunić.

Zlatko Gorjanac