Arhiv tekstova

Na poziv moje brazislke prijateljice Angelice Santos, drugu polovicu siječnja provela sam kao njezina gošća u Curitibi, glavnom gradu oblasti Parana koja se nalazi u južnom dijelu Brazila.

Sa svojih blizu 2 milijuna stanovnika, ovaj grad zauzima sedmo mjesto po veličini u državi, ali za razliku od ostalih gradova u ovoj mnogoljudnoj južnoameričkoj zemlji zauzima prvo mjesto po čistoći okoliša i sigurnosti življenja, pa se smatra jednim od najboljih mjesta za život.

Prva stvar koju sam zamijetila, ali i osjetila, po dolasku nakon 22 sata dugog putovanja zrakoplovom (Budimpešta-Pariz-Rio de Janeiro-Curitiba) i 12.000 pređenih kilometara bila je za naše uvjete, osobito ove zimske, velika suha toplota stalne temperature prosječnih 35 stupnjeva Celzija. A ljeto u siječnju je zbilja velika stvar. 

I odmah, već na startu boravka u Brazilu moja je prijateljica organizirala rafting na obližnjoj rijeci i adrenalin mi je nakon letenja zrakoplovom ponovno bio dignut u visine. U početku je bilo malo straha, ali sam se brzo navikla i poslije je sve bilo u redu. Ipak, više od raftinga su mi godili odlasci na plažu, koje smo upriličili nekoliko puta jer do Florianopolisa, gdje smo se išli kupati, treba putovati oko 4-5 sati. 

Sama Curitiba je udaljena sat vožnje od Atlantskog oceana, ali se na kupanje mora putovati malo dalje. Plaža u Florianopolisu je prava brazilska plaža od sitnog pijeska i uzburkanog oceana, u kojemu se od velikih valova niti ne može redovito plivati nego se samo brčkati u plićaku. Ali u toj prirodnoj ljepoti i to je dovoljno za uživanje, pogotovo kada je doma u to vrijeme vanjska temperatura bila daleko u minusu. Lijep doživljaj koji će mi također dugo ostati u sjećanju je i posjet velikom Botaničkom vrtu koji se nalazi u Curitibi, gdje sam vidjela mnoge biljke i drveće koje nikada prije nisam imala prilike vidjeti.

Za nepuna dva tjedna, koliko sam provela u Curitibi, uspjela sam naučiti nekoliko osnovnih portugalskih riječi koje se koriste u svakodnevnoj komunikaciji, pa sam mogla i sama naručiti nešto za jelo i piće. U gastro ponudi brazilske kuhinje dominira govedina na razne načine, što je i razumljivo jer je ova zemlja jedan od najvećih izvoznika ovoga mesa, a jela su kombinirana prilozima od krumpira, graha i riže. Cijene su relativno pristupačne, ovisno o vrsti restorana u kojima se jede i količini novca kojim se raspolaže. Tečaj nacionalne valute, brazilskog reala je 2-1 prema američkom dolaru, a primjerice prosječna cijena Coca-Cole ili pive je 3-4 reala, što se na onoj toploti, uz vodu i najviše pije. Žeđ gasi i egzotično voće južnoameričkog podneblja u kojemu dominiraju papaya, carambola, avocado, kokos i druge voćke, ali ja sam se zadržala samo na prvim dvjema. 

Brazilci su zbilja sportska nacija, a nogomet je, kako je opće poznato, u ovoj zemlji glavni sport i mogla sam se uvjeriti kako se doista igra »na svakom koraku«. Nije ni čudo što imaju najbolje nogometaše na svijetu. U kvartu gdje sam stanovala i sama sam nekoliko puta zaigrala nogomet, koji inače jako volim, a zahvaljujući gostoprimstvu moje prijateljice Angelice, imala sam i priliku oprobati se u surfu na pijesku.

Četrnaest dana je proteklo u dahu i uslijedio je povratak u Suboticu. Iz ljeta u zimu, ali ostale su lijepe fotografije i sjećanja na jedan lijepi odmor u Brazilu.       

J. A.