Arhiv tekstova

Vesna Parun, najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća rođena je na otoku Zlarinu u blizini Šibenika prije 88 godina. Otac Ante radio je kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Vesna je dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, Biogradu na Moru i u Šibeniku. Osnovnu je školu završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu. Bila je odlična učenica koja se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. Studij romanistike upisala je 1940. godine, prekinula ga je zbog rata i pobjegla u Split. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Studij prekida zbog teške bolesti (tifusa) i nesretne ljubavi koja je trajala još od 1938. godine. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica. Pola je stoljeća proživjela u zagrebačkoj Dubravi, a svoj je skromni dom 2000. zauvijek napustila. Pjesnikinja zadnjih godina živi u bolnici u Stubičkim Toplicama u dobrovoljnoj društvenoj i umjetničkoj izolaciji. Ondje je proslavila već sedam rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i »otpadništvo« od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Prva je žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva te stvaralačkoj plodnosti, ubrajamo ju među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. U književnosti se javlja 1947. godine pjesničkim prvijencem znakovita naslova »Zore i vihori«. Ostat će zapamćena jer je svojom prvom zbirkom razbila monotoniju tadašnje hrvatske poezije zamećući vihor nakon kojega će zasjati zora. Osnovne preokupacije njezine poezije su ljubav, ljepota, priroda, vječno pitanje života i smrti. Kasnijim zbirkama »Crna maslina, 1955.; Vidrama vjerna, 1957.; Ti i nikad, 1959.; Bila sam dječak, 1963.; Ukleti dažd, 1969.; Sto soneta, 1972.; i dr. razvila je svoju osnovnu temu: ljubav, strasnu i samoprijegornu ljubav žene, nabijenu ponekad divljom čulnošću, a ponekad natopljenu smirenom emocionalnošću. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj je pjesnički rad primila značajne nagrade i priznanja. Zbirka »Pjesme« (1948.) nagrađena je Nagradom Matice hrvatske, a za zbirku »Crna maslina« (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, a zbirka dječje poezije »Mačak Džingiskan i Miki Trasi« (1968.) dobila je nagradu »Grigor Vitez«. Vesna je Parun kao najuspješnija dječja pjesnikinja nagrađena Zmajevom nagradom Matice srpske u Novom Sadu (1972.), a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju.