Arhiv tekstova

U kolikoj mjeri iskustva drugih hrvatskih regionalnih književnosti mogu biti korisna za osmišljavanje i ustrojavanje sustavnog književno-znanstvenog pristupa hrvatskoj književnosti u Vojvodini – pitanje je kojemu je bio posvećen četvrti po redu znanstveni kolokvij Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata održan u utorak, 16. ožujka, u prostorijama ove institucije. O ovoj temi, na primjeru hrvatske književnosti u Slavoniji, govorila je prof. dr. Helena Sablić Tomić, književna teoretičarka i kritičarka, predavačica na Filozofskom fakultetu u Osijeku i dekanica Umjetničke akademije u Osijeku. 

Ključna knjiga na kojoj je temeljila svoje izlaganje jest »Slavonski tekst hrvatske književnosti« iz 2003. godine, povjesnica slavonske književnosti od XII. stoljeća do kraja XX. stoljeća, koju potpisuje u koautorstvu s Goranom Remom. Također, glede ove teme značajna je i njezina suradnja s Hrvatima u Mađarskoj, budući da je upravo Ogranak Matice hrvatske Osijek 1998. godine objavio knjigu Stjepana Blažetina »Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas«.

 

Vlastita specifična pravila

 

Govoreći o radu na knjizi »Slavonski tekst hrvatske književnosti« Helena Sablić Tomić se osvrnula na kriterije koje su uspostavili glede uvrštanja autora, načina njihova čitanja, sačinjavanja periodizacije. »Prva etapa je popis, potom slijedi utvrđivanje dominanti u pojedinim dijelovima toga korpusa, zatim utvrđivanje kako se one referiraju u odnosu na nacionalni kontekst te na kraju sagledavanje po čemu smo mi  specifični u odnosu na taj kontekst«, rekla je Helena Sablić Tomić dodavši, kako je najbitnije napraviti vlastitu periodizaciju i specifične kanone, koje onda na argumentiran način treba staviti u širi kontekst. 

Glede jezičnih pitanja, ona smatra da u cjeloviti književno-povijesni pregled o hrvatskoj književnosti u Vojvodini treba uvrstiti i autore koji pišu na dijalektu, te autore koji su u određenom razdoblju pisali na srpskom jeziku, ali su relevantni za valorizaciju u nacionalnom kontekstu.  

Po njezinu mišljenju, ovaj projekt bi trebali zajednički realizirati Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Matica hrvatska – ogranak u Subotici. »Oni bi trebali napraviti jezgru, ali je nužno povezati se i to raditi u koprodukciji s institucijama u matičnoj državi, koje će tu građu moći staviti u širi kontekst, kao integralni dio sveukupne matične književnosti. Isto tako, važno je nadvladati sentimentalizam i profiltrirati relevantne autore koji mogu korespondirati s autorima u nacionalnom kontekstu«, rekla je ona dodavši, kako ovakvi projekti ukazuju na specifičnosti hrvatskog identiteta, bez obzira gdje se on nalazio.

 

Brojni deficiti

 

Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov je ukazao na deficite u planskom i organiziranom pristupu književnoj baštini i aktualnoj književnoj produkciji Hrvata u Vojvodini. Osim, kako je pojasnio, znanstveno utemeljenih (Ante Sekulića i Jasne Melvinger) i mahom esejistički intoniranih uradaka (Geze Kikića, Lazara Merkovića, Bele Gabrića, Vojislava Sekelj, Milovana Mikovića) još uvijek izostaju svestraniji književno-teorijski i književno-povijesni zahvati u književnost Hrvata u Vojvodini, kao cjelovitog i relativno samostalnog kulturnog fenomena. U tom smislu, ovaj znanstveni kolegij je poticaj otvaranju tog složenog pitanja, a ostalo će, kako kaže, ovisiti o kadrovskim i financijskim potencijalima. 

Žigmanov je naglasio kako projekt izrade takvoga cjelovitog pregleda pretpostavlja timski rad – od onih koji će prikupljati elementarne podatke, preko onih koje će te podatke obrađivati, do onih koji će ih moderirati. »Mi nemamo preveliko iskustvo timskog rada, nemamo dugotrajuće iskustvo kada su u pitanju institucije, i za nadati se je da će se stvoriti pozitivna klima, te da će se, s inputima koje trebamo dobiti iz Hrvatske, ovakav projekt realizirati«, rekao je Žigmanov. 

On je ukazao i na odsustvo infrastrukturalne osnove za ozbiljniji pristup istraživanju ove teme unutar hrvatskog manjinskog kulturnog prostora. »Mi, primjerice, nemamo knjižnicu u kojoj bi se na jednom mjestu nalazila ta književna građa. Budući da nemamo Katedru za kroatistiku u Srbiji, te da nemamo studenata iz ovih krajeva koji studiraju kroatistiku, mi smo započeli razgovore sa sveučilištem u Osijeku da vidimo – može li naša književna baština i naslijeđe ući u diplomske i poslijediplomske radove njihovih studenata? Drugim riječima da, s obzirom na deficite koje imamo, uđemo u proces interesa, jer bojim se da još dugo nećemo imati pristojnu intelektualnu snagu da bismo uradili ono što Hrvati u Mađarskoj imaju. I nemamo ono što uz cjelinu ide, a to je stručna valorizacija«, rekao je on dodavši, kako su ovakve preglede vlastite književnosti napravile neke druge manjinske zajednice u Vojvodini.

D. B. P.