Arhiv tekstova

Film »Prvi radni dan« Stipana Milodanovića, samostalnog filmaša iz Subotice i regionalno priznatog autora niskobudžetnog filma, nastao u produkciji Ulješura Picturesa i KLJUN-a, nedavno je imao svoju premijeru. Kako ova vijest ne bi zazvučala previše pompozno, valja pojasniti da se radi o tzv. bezbudžetnom filmu (troškovi su bili ukupno oko 10 eura). S druge strane, eventualni kuriozitet bi se mogao tražiti u jednoj drugoj činjenici: »Prvi radni dan« jest prvi dugometražni (71 minuta) filmski uradak »subotičkog Petera Jacksona«, kako Milodanovića u njegovom nesvakidašnjem esnafu nazivaju.

»Film bih žanrovski svrstao u komediju (točnije: tragikomediju) s tim da ima i dokumentarnih trenutaka«, objašnjava u razgovoru za HR Stipan Milodanović. »Također, postoji i jednominutni crtani dio na bunjevačkom dijalektu, koji mi je osobito drag. Ovaj insert ima smisla i sam za sebe i na internetu se zove ‘Sritna Nova godina!’. Kao scenarist sam nadležan odgovoriti i za ideju, radnju i poruku, ali bolje da netko samo pogleda film bez mog tumačenja koje bi me odvelo u opširnije objašnjavanje. Sada ću bar napomenuti kako postoji uputa za gledanje filma, koja je gledateljima navedena prije samog početka.«

Film je zapravo snimljen još prije šest godina. Zašto se tako dugo čekalo na premijeru?

 

Naš je film snimljen prije 6 godina i imao je pretpremijeru, ali samo stare, radne verzije. Nakon nekoliko mjeseci me je prijatelj Josip File pozvao na ekspediciju kroz Južnu Ameriku, pa kada je počelo njeno planiranje nisam imao mogućnosti posvetitu se u potpunosti završavanju »Prvog radnog dana«. Dakle, dogodila se i vrlo uspješna ekspedicija i došao sam u situaciju da pred sobom imam dva materijala, a za mene podjednako važna. Naravno, i iz drugih, pa i osobnih razloga, prolazile su godine ispunjene raznim aktivnostima i tako se dogodila i jedna mala projekcija za tuce ljudi one radne verzije filma o kojoj sam tada već jako malo razmišljao. Uhvatio sam sebe kako se čudim i smijem onome što smo bili uradili, jer sam čak zaboravio mnoge detalje! Dođe mi želja da ipak nekako pokušam izvesti montažu slike i zvuka do kraja… I mic po mic, probudila se u meni ponovno velika želja da to postane upravo ovako kako sada napokon i jest.

 

Priču vezanu uz »Prvi radni dan« proširili ste pokrenuvši istoimenu kontakt emisiju koja se emitira uživo iz studija lokalne TV K23? O čemu se tu zapravo radi i koja je ideja ove emisije?

 

Želio sam naš film poduprijeti dodatkom po uzoru na holivudsku produkciju i emisije poznate pod nazivom »Kako je snimano…«, s tim da smo se u ovom slučaju poigrali parodijskom metodom i vrlo sam zadovoljan učinkom. Planiram da u budućem izdanju DVD, pokraj engleskog titla, sadrži baš i ovu emisiju. Još sam htio iskoristiti nekoliko minuta iz nje za stvarni početak sasvim novog filma. Pokušaj je imao odlične aspekte, ali trenutačno nisam uvjeren da će doista tako početi novi film, iako smo u svakom slučaju bogatiji za to iskustvo pa će možda neki novi film imati još bolji zamajac.

 

Kakav je budući život »Prvog radnog dana«? Hoće li biti prikazivan u drugim gradovima, na festivalima?

 

Sigurno ću nastojati jeftinim pristupom plasirati film publici, na isti niskobudžetni način kao što smo ga i napravili. Već sam iznenađen koliko se pozornosti može osvojiti internetom i drugim jeftinim sredstvima. Krajem ožujka će biti premijera u inozemstvu, odnosno u Zagrebu, gdje sam pozvan kao gost, a to ću iskoristiti da malo odem i teti u posjet. Eto kako se spajanjem lijepog i korisnog može postići puno više nego silom i novcem. Na Facebooku sam napravio grupu, a na YouTubeu playlistu »Prvi radni dan«. Promocija DVD-a je 21. ožujka u subotičkom Platou, a tim povodom ćemo imati i filozofsku (estetičku) tribinu i konferenciju za medije, nakon čega će prijatelji iz benda »Omladinac 11« održati koncert. Napominjem kako ovaj bend ima korijene još iz našeg filma jer članovi u njemu glume, i kao glazbu za odjavnu špicu sviraju obradu »A Hard Days Night« od The Beatlesa. Dakle, nadam se da će »Prvi radni dan« u dolazećim godinama stalno stizati do nove i nove publike, jer će biti prevođen na razne jezike kanalima koji se smatraju piraterijom, a u ovom slučaju autorska prava našeg filma nemaju takvu zabranu. 

 

Početkom 90-ih osnovali ste svoju nezavisnu filmsku kuću »Ulješura pictures«. Koliko ste dosad snimili filmova i koji vam je posebno drag?

 

Napravio sam desetke kratkih filmova i glazbenih i TV spotova, pa i radijskih emisija, i kad me već pitate što bi mi bilo posebno drago izdvojit ću samo »Europa preko plota« Želimira Žilnika, gdje sam imao čast biti potpisan kao asistent režije. Inače, sada neću izdvajati niti jedan svoj posebni rad, jer ih doživljavam kao jedinstven skup u kojem se međusobno nadopunjuju elementi, a i lakše mi je tako vam odgovoriti…

 

Kako doživljavate nadimak »subotički Peter Jackson«?

 

Tko je to? Ma, šalim se! Ne vjerujem da će mi to zaživjeti kao nadimak, mada je zanimljiva asocijacija. Mog pokojnog djeda su zvali ‘bać Števo’ a prdačno ime moje familije je ‘Brnić’, e to već ima težinu. Kad sam bio mali dio rodbine me je zvao ‘Pipan’, a pokojnog ujaka, koji se isto zvao Stipan, ljudi su zvali ‘Pićo’, a imenjak mi je i poznati harmonikaš ‘Markuš Cipa’. Dakle onaj nadimak nema veze s mojim imenom. Najbolje da me zovete Stipan – jer tako se i zovem, fala lipo!

 

Nedavno je niskobudžetni horror »Paranormal Activity«, koji je koštao svega oko 15 tisuća dolara, zahvaljujući internetskim socijalnim mrežama, ušao u kino distribuciju i zaradio milijune na box-officeu. Kakva je po vašem mišljenju budućnost niskobudžetnog filma, posebice ovdje u Srbiji, odnosno regiji?

 

Odgovorit ću samo u svoje ime: nemam želju da film zaradi »novaca« jer bi onda raznim ljudima bilo samo to najvažnije. Čak želim da ovaj film ama baš ništa ne zaradi i da se zato lakše svidi ljudima. Možda će netko pomisliti: »Vidi, ovi nisu ništa ni potrošili ni zaradili, baš me zanima što su to napravili.« Raduje me što vidim da se djeci sviđa film, a kako oni još ne razmišljaju u kategorijama budžeta i profita, oni su za mene najobjektivniji kritičari.

 

Kakva je, po vašem mišljenju, pozicija neovisne umjetničke produkcije u Srbiji?

 

To je tema koja je – najčešće, uglavnom i nažalost – ili politička ili antipolitička. Ne želim se petljati u rasprave te vrste pa da me samo boli glava bez svrhe. Znam da ću nastaviti kako budem mogao »voditi svoju politiku«, jer sam vidio u prethodnim godinama, sve do sada, da sam tada na kraju krajeva miran. Naravno, ono što uradim nije bez pogrešaka, ali što se mene tiče nema problema! Čak me i one nadahnjuju za nove stvari. Međutim, ako se nekom drugom sviđa moj neovisni trud, to me iskreno raduje… Pa, i ja volim što rade mnogi drugi ljudi.

Osnivač ste Jugoslavenskog festivala jeftinog filma (JFJF), koji se nekoliko godina zaredom, od 1998. do 2001., održavao u Subotici. Kako danas gledate na taj festival?

 

Sve u svoje vrijeme... To su bile teške godine i nakon jednog desetljeća vidim kako je kod mnogih sačuvano lijepo sjećanje na JFJF. Bio je super! Šalim se… Na primjer u Hrvatskoj sada postoji RAF (Revija amaterskog filma u Zagrebu) koji je počinjao u vrijeme kada je JFJF već bio omiljen. Takve stvari se pojavljuju i nestaju, a JFJF je otišao u povijest. Počivao u miru!

 

Radili ste sa Želimirom Žilnikom, išli na turneju s Dušanom Makavejevim. Što ste naučili od ove dvojice čuvenih filmaša?

 

Iskustva su od pečenja palačinki do provođenja reda. Kalibar takvih ljudi može nekome mnogo značiti kada oni svoj autoritet pretoče u riječi i djela podrške i ohrabrenja, dakle na međuljudskom planu postoji snažan temelj koji je dobar za podlogu stvaranja. Sjetio sam se još jedne takve osobe: pokojni profesor filozofije dr. Lazar Vrkatić, koji je bio član žirija na JFJF-u i kao svom bivšem studentu tada mi je rekao takve riječi koje same svojim tonom daju čvrstinu kao kada te neko uhvati pod ruku da ti da oslonac.

 

U posljednje vrijeme »profesionalno« igrate on-line poker? Jeste li u plusu ili minusu?

 

Suma sumarum – u plusu sam dovoljno, ali najvažnije mi je da sam naučio kroz tu igru neke nove pojmove i metode koji važe i u širem smislu i pomažu u životu. Na primjer; što je blef, upravljanje proračunom, strpljenje, predviđanje, odnos prema drugim igračima raznih vrsta i stilova… Važno je tu još mnogo što-šta, ali podvlačim – moramo se čuvati ovisnosti, jer tko i taj poker ne shvati kao istinsku igru, nažalost će brzo potonuti u kocku, a ona je na svoj način jako težak problem – kao i sve druge opasne ovisnosti. Nije za svakoga ni poker, ni jeftin film, ni filozofija. Međutim, ako znate da volite nešto kreativno što vas ispunjava onda preporučujem: udahnite duboko i »Punom parom naprijed!«, što je ujedno i citat iz filma »Prvi radni dan«.